Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
Kobni hici ispred stana * Lekić: Danilovića isključiti iz stranke Danilović: Lekić izgubio kompas, izgubiće i na skupštini * Opet uvrede i incidenti * Kum nije dugme, ali jeste senator DRI * Kobni hici ispred stana * Moskva da spremi bolan odgovor SAD * Živa dosada
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 27-07-2017

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
MIODRAG MARTINOVIĆ, ŽRTVA POLICIJSKE TORTURE :
Završni udarac su mi zadali vrhovni državni tužilac Ivica Stanković i specijalni državni tužilac Milivoje Katnić.

Vic Dana :)

Pričaju dva Crnogorca. Prvi kaže:
●Idem ti ja prije neki dan kad vidim gdje desetorica biju jednoga. Ja da l’ da se umiješam, da l’ da se ne umiješam, da l’ da se umiješam, da l’ da se ne umiješam...
●Ma, dobro, čoče, da l’ se umiješa?!
●Ma umiješah se, ubismo ga!



- Je li ti se sviđa moj novi ajfon?
- Da. Koliko si ga platio?
- Nisam ga kupio, dobio sam ga...
- Gdje bre?
- Pobijedio sam u trci...
- Koliko vas je učestvovalo?
- Pandur, vlasnik telefona i ja..







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Feljton - datum: 2017-07-22 IZ MEMOARA GENERALA SVETOMIRA ĐUKIĆA: ODSTUPANJE SRPSKE VOJSKE 1915. GODINE (11) Gostoljubivi, ali siromašni ljudi Feljton smo uradili po drugoj knjizi („Prvi svjetski rat”) „Memoara” generala Svetomira Svete Đukića, koje je izdao Medija centar „Odbrana” iz Beograda, 2014/2015. godine
Dan - novi portal
-PRI­RE­DIO:MI­LA­DIN VELj­KO­VIĆ

Na pu­tu, u ve­li­kom in­ter­va­lu, uka­za se čud­na po­vor­ka. U du­gim, otvo­re­nim, špe­di­ter­skim ko­li­ma bez ka­na­ta, sje­di mi­tro­po­lit Sr­bi­je i po­red nje­ga šest po­po­va. U sre­di­ni ko­la ći­vot po­kri­ven cr­ve­nom čo­jom – osta­ci Sve­tog Ste­fa­na Pr­vo­vjen­ča­nog, ko­ji se pre­no­se iz Stu­de­ni­ce. Je­dan pop ide pje­ške is­pred ko­la, dr­ži ka­di­o­ni­cu i pje­va cr­kve­ne pje­sme. Dru­gi pop no­si za­pa­lje­nu svi­je­ću ko­ja se le­lu­ja na vje­tru. Du­kić i Spa­sa se kr­ste dok po­vor­ka pro­la­zi. Pro­pu­sti­li su još ne­ke tru­pe i naj­zad se po­zdra­vlja­ju pred ra­sta­nak. Du­kić je za­gr­li, po­lju­bi­še se, gle­da­ju se ne­ko­li­ko tre­nu­ta­ka i on re­če uz­bu­đe­no: „Do sko­rog vi­đe­nja, da­će Bog da se vra­tim živ i zdrav”.
„Sre­ćan ti put i ne­ka te Bog sa­ču­va”, od­go­vo­ri Spa­sa kroz plač.
Na­i­đe onaj har­mo­ni­kaš i vi­djev­ši njih dvo­je, za­svi­ra i za­pje­va: „Taj uz­dah du­bo­ki/Ne­ka te svud pra­ti/Ah, Bo­že, ču­vaj ga ti/Da mi se živ vra­ti./Haj­de­mo du­šo da sreć­no ži­vi­mo mi/Jer mla­dost pro­la­zi bur­no i ži­vot ne­sreć­ni...”
Div­na je i ži­vo­pi­sna kli­su­ra Ta­re. Ona­mo str­me pa­di­ne Ko­mo­va i cr­ven­ka­sti ka­me­nja­ri, ta­mo šu­me, če­ti­na­ri, pla­nin­ski po­to­ci, to­ren­ti, usje­ci i ur­vi­ne. Iz du­bo­kih gu­du­ra pje­nu­ša­va ta­la­sa pla­nin­ska rje­či­ca, pri­to­ka Ta­re. Na okol­nim vi­so­vi­ma sto­je Cr­no­gor­ke i gle­da­ju voj­sku. Iako u ovoj di­vlji­ni, ve­o­ma su li­je­pe, nje­žnog li­ca. Pro­da­ju pro­ju i luk, a ni oni ne­ma­ju mno­go i bri­nu za zi­mu. Je­dan ko­mor­dži­ja da­de vo­la i pe­de­set di­na­ra u sre­bru za ve­li­ku pro­ju.
Već se po­ja­vio mje­sec i oba­sja­va dr­ve­će po gre­be­ni­ma. Ne­u­re­đe­na ko­lo­na pe­nje se uz str­mi­ne Vje­ter­ni­ka. Sva­ka uz­br­di­ca obi­lje­že­na je le­še­vi­ma ko­nja i ra­su­tim gru­pi­ca­ma ko­je za­o­sta­ju iza je­di­ni­ca i lo­že va­tre.
U se­lu, na sa­mom Vje­ter­ni­ku, zgo­mi­la­li se voj­ni­ci iz raz­li­či­tih je­di­ni­ca i ro­do­va. Sve su ku­će pre­pu­ne voj­ni­ka. Ne­ki su po­di­gli ša­to­re, oslo­nje­ne uz ku­će i šta­le i uz po­ru­še­ne zi­do­ve. U jed­noj ku­ći smo se smje­sti­li ađu­tant Le­vić, mi­li­o­ner sa go­spo­đom, ka­pe­tan Pe­tro­vić i Jo­van­ka, a bi­lo je još ne­ko­li­ko voj­ni­ka, ko­ji su se sklo­ni­li od sil­nog vje­tra ko­ji ov­dje uvi­jek du­va. Uku­ća­ni su do­bri lju­di, go­sto­lju­bi­vi, ali do­zla­bo­ga si­ro­ma­šni. Pri­ča­ju ka­ko ov­dje zi­mi na­pa­da to­li­ki sni­jeg da se ne vi­de ni di­re­ci od te­le­gra­fa, ni­ti mo­že ko da pu­tu­je po ne­ko­li­ko da­na. Ta­da su sve ve­ze sa svi­je­tom pre­ki­nu­te.
„Iz­ra­ni­je pri­ne­se­mo dr­va is­pod pro­zo­ra i do vra­ta, pa ih uzi­ma­mo kroz pro­zor, jer ne mo­že­mo da iz­la­zi­mo iz ku­će. Ne­kad pra­vi­mo tu­ne­le kroz sni­jeg da iz­ba­ci­mo vo­du i đu­bre”, pri­ča­ju.
„A ako me­ća­va za­te­če put­ni­ka, on ov­dje mo­ra da osta­ne ne­kad či­ta­vu ne­dje­lju da­na, dok se ma­lo raš­či­ste pu­te­vi”.
O ča­đa­voj gre­di vi­si la­nac i na nje­mu ko­tao s vo­dom. Kad vo­da po­če da klju­ča, do­ma­ći­ca usu ku­ku­ru­zno bra­šno i u nje­ga sta­vi dr­ve­nu ku­tla­ču u sre­di­ni, da se ta­ko ku­va bra­šno ne­ko vri­je­me. Pri­ja­tan mi­ris se ši­rio i na usta uda­ri vo­da. Do­ma­ći­ca sta­de di­je­li­ti ka­ča­mak svim ofi­ci­ri­ma, že­na­ma i voj­ni­ci­ma.
„Odav­no ni­je­sam ova­ko slat­ko je­la”, go­vo­ri go­spo­đa Ana, a njen muž, mi­li­o­ner, za­gu­šio se je­du­ći ha­la­plji­vo ka­ča­mak, na ko­ji mu Ana sta­vi ma­lo kaj­ma­ka.
Do­ma­ćin, sta­rac, uze gu­sle sa kli­na o du­va­ru i sta­de ih ude­ša­va­ti, a po­tom za­pje­va zvon­kim gla­som pje­smu o Se­nja­nin Ta­di­ji.
Na­po­lju je zvi­ždao vje­tar, du­vao kroz ru­pe na du­va­ru, a ka­da se vra­ta otvo­re, si­lan ta­las hlad­nog vje­tra jur­nu u so­bu i za­ko­vi­tla dim po ča­đa­vom štu­ka­to­ru. Po­sli­je ve­če­re že­ne, ofi­ci­ri, mi­li­o­ner i no­vi­nar Ne­šić le­go­še na pro­stra­nu po­ste­lju uz­dig­nu­tu na dr­ve­nim stu­bo­vi­ma, a voj­ni­ci po­li­je­ga­še po po­du oko og­nji­šta. Do­ma­ći­ni su le­gli na svo­ju po­ste­lju, pre­ma po­ste­lji go­sti­ju.
Ra­no uju­tru se svi umi­še nad ši­ro­kom ko­fom, a po­tom se po­zdra­vi­še s do­ma­ći­ni­ma i kre­nu­še na put. Od­li­čan put si­la­zi od Vje­ter­ni­ka i za­vo­ji su po­zi­da­ni ka­me­nom. Da­le­ko is­pod ču­ju se auto­mo­bil­ski mo­to­ri. Sliv Ja­dran­skog mo­ra je sam ka­men, ogo­lje­lo ze­mlji­šte, u ka­me­ni­toj stra­ni vi­di se tek po­ne­ka oaza ob­ra­đe­nog ze­mlji­šta, ali ta­ko ma­la da joj u preč­ni­ku ne­ma ni de­se­tak me­ta­ra. Ze­mlju do­no­se od­ne­kud i tu sa­de krom­pir. Obes­hra­bru­ju­ća pu­stoš.
„Od če­ga ovaj svi­jet ži­vi?”, ču­di se ko­mor­dži­ja Jo­vo, ko­ji sa ko­nji­ma ide za­vo­ji­ma, dok pje­ša­ci si­la­ze pre­či­com. „Bla­go­slo­ve­na je na­ša Sr­bi­ja.”
Put se po­ste­pe­no, la­ga­no, pe­nje uz Vje­ter­nik i od­jed­nom se vi­di mno­go ni­ži ba­zen ri­je­ke Mo­ra­če. Si­la­že­nje za­vo­ji­ma ne­ma kra­ja i svi su za­ču­đe­ni spu­šta­ju­ći se du­go u du­bi­ne do­li­ne Mo­ra­če. Na­i­la­zi­mo na vo­do­pad i voj­ni­ci opre­zno pod­me­ću por­ci­je i za­hva­ta­ju bi­stru vo­du.
(NA­STA­VI­ĆE SE)

Komentari

Komentari se objavljuju sa zadrškom.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.

Prijavite neprikladan komentar našem MODERATORU.

Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem Ombudsmanu.

Dan - novi portal
Predaja pomena on-line

Najčitanije danas

INFO

Cjenovnik i pravila o medijskom predstavljanju u toku kampanje za izbore za odbornike u SO Herceg Novi koji će biti održani 9. maja 2021.godine.

Pravila lokalni
Jumedia Mont d.o.o.

Cjenovnik - Radio D

Pravila o medijskom predstavljanju

Pravila lokalni
M.D.COMPANY d.o.o.

Cjenovnik - Radio D+

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"