- Piše: Budo Simonović
Gudelj i Bučje su nazivi dva sela u dolini Drine. Obješena visoko na strmim padinama desne obale hirovite reke, Gudelj šest-sedam kilometara od Foče ka Goraždu, Bučje toliko od Goražda ka Višegradu. Na prvi pogled odozdo sa lijeve obale Drine, liče jedno na drugo. Na sve manjim livadama, na kojima se više ne zna gdje završavaju šumarci, a gdje počinju rodni, ali oronuli voćnjaci, primjećuje se tek gdjekoji krov. Više je kućišta, koja se izdaleka odavno ne vide – zaklonilo ih šipražje, trnjaci i burjan, sigurni biljezi da tu ljudske ruke odavno nema.
I sudbine im slične, slika i prilika mnogih sela u Bosni i Hercegovini, u svim krajevima preko kojih je devedesetih godina prošlog vijeka protutnjio rat. I jedno i drugo do rata, od iskona bilo pola muslimansko, pola srpsko. Danas u Gudelju nema uva muslimanskog, u Bučju uva srpskog, a po napuštenim i zapuštenim kućištima i imanjima reklo bi se da ih skoro neće ni biti.
Prije bi se, čini se, moglo desiti da uskoro odsele i oni rijetki koji se još viju u tim selima, uglavnom iznemogli i ojađeni starci i nejač, koliko nemoćna, još više nevoljna da obnavlja život na okrvavljenim razvalinama i pustolinama.
Priča koja slijedi prati uglavnom sudbinu dva čovjeka gotovo identičnih godina – Amira Reka, Muslimana iz Gudelja i Milivoja Čarapića, Srbina iz Bučja. Kako je rat, to najbezumnije i najtragičnije stanje u koje čovek može zapasti, povezao ova dva sela, ukrstio puteve ova dva čovjeka.
U suštini, to je još jedna priča o Bosni, vječitom „tamnom vilajetu”, u kojem su ratovi od pamtivijeka ostavljali posebno duboke tragove, jer se ovdje očigledno nikad nije zatrlo sjeme bezumnih i bezdušnih, onih vještih i mržnjom zatrovanih, uvijek spremnih i spretnih da zavade i rat iskoriste za svoje interese – onih koji su nicali i stasavali ovdje, ali i onih koji su sa svojim poganim, zlotvorskim namjerama i ciljevima dolazili sa strane.
Ipak, ovo je priča koja budi nadu u bolje, vraća vjeru u ljudskost i ljude, u ono najplemenitije u njima – u ljubav kao jedinu sigurnu branu i protivtežu mržnji i pakosti.
– Ja sam ovaj svijet ugledao u fočanskoj bolnici 27. decembra 1963. godine – počinje svoju storiju Amir Reko, pedesetčetvorogodišnja ljudina plemenitog lika i glasa, nekadašnji kapetan Jugoslovenske narodne armije, potom i komandant 43. drinske muslimanske brigade u opsjednutom Goraždu, sada ugledni i poznati biznismen i poslovni čovjek iz Sarajeva, sa kojim sam se nedavno sreo na terasi jednog fočanskog lokala na desnoj obali Drine. – Odrastao sam u selu Gudelj, za mene najljepšem mjestu na svijetu. Tu su živjeli moji roditelji, otac Aziz i majka Aziza. Imam i četiri godine mlađeg brata Samira, i on je živ, ima porodicu i živi u Ustikolini, a kod njega sada živi i naš već dobrano ostarjeli otac.
Selo je bilo pola srpsko, pola muslimansko. Tačnije, bilo pet muslimanskih porodica, sve moji rođaci i bratstvenici Reke, i sedam srpskih – jedna kuća Kulića, a ostalo Pejovići. Živjeli svi u bratskoj slozi i ljubavi, ispomagali se i držali i u volji i u nevolji, i nikad niko niti je pitao ko se kako Bogu moli, niti je to kome smetalo. Ti odnosi su građeni i na njih se pazilo od pamtivijeka.
Dijelili smo i čašu vode.
Sjutra: HTIO SAM POGINUTI ZA JUGOSLAVIJU
Junaštvo i čojstvo Laza Pejovića
– Nikad, recimo, niko moj, dok je od nas traga i pomena, ne može i neće zaboraviti postupak našeg prvog komšije Laza Pejovića – kaže Amir Reko. – Negdje 1942. ili početkom 1943. godine banuli u selo četnici i počeli redom da zlostavljaju i pljačkaju muslimane. Lazo čuje vrisku i zapomaganje u našoj ni sto koraka udaljenoj kući, dotrči i zatekne četnika, podnio cijev pod grlo mojoj neni, očevoj majci Hatidži i ište dukate. Lazo vikne na njega, on okrene pušku na Laza, ali Lazo bude brži, ubije ga na pragu. E poslije kad su došli po Laza da ga vode u zarobljeništvo – priča se da je i završio u nekom njemačkom logoru – svoje dvoje djece, Todora i Bosu, nije ostavio u amanet Srbima, rođacima i komšijama, nego mojoj neni...