- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Rano ujutro Treći puk se postrojio za polazak kraj rječice u podnožju Žljeba. Prvi zraci sunca probiše maglu i ukaza se široka, žućkasta pruga, koja se od samog podnožja gubila visoko pod nebom – beskrajni redovi kola, fijakera, automobila, koji već danima čekaju da uđu u kolonu i da pokušaju da pređu preko visokog grebena planine. U kolima leže i sjede žene, djeca, seljaci, varošani.
Puk krenu. Vojnici se krste, gledajući sa strahopoštovanjem ogromnu planinu na koju se treba popeti. Zaobilaze i promiču pored stisnutih kola. U stranu malo arnautsko selo, kao zoljino gnijezdo, privlači poglede vojnika, koji lagano u cik-cak koračaju uza stranu.
Već je podne, a još ne izlazimo iz povorke zgomilanih kola. Sa desne strane probijaju se čete nekog drugog puka i ukrštaju se s nama. Počinje mješavina. Niko ne objašnjava kojim redom treba da se ulazi u opštu kolonu. Nailazi potpukovnik Milovan Gavrilović Šukri, priđe mi i poljubi se sa mnom. Na ivici provalije grupa vojnika gura top u provaliju. Više ga nijesu mogli vući iznemogli konji. Dugo se čuje tutanj i tresak iz provalije. Vojnici povedoše mršave konje uz planinu.
Već izlazimo iz krša od kola kad se iz jednih začu ženski glas: „Gospodine Leviću, mogu li s vama? Već tri dana čekamo i nema izgleda da ćemo krenuti dalje”. Ađutant Lević poznade učiteljicu Jovanku. „Ostavite kola i pođite s nama”, odobrih.
Djevojka lako iskoči iz kola, uze mali prtljag, oprosti se od komordžija sa kojima je do tada odstupala i pođe sa kolonom bataljona. Jovanka je bila u vojničkom kratkom šinjelu, vojničkoj kapi, koja joj je lijepo stajala.
Uske staze se ukrštaju i gube u šumi. Ivicom šume se kreću pješaci. Preko jedne uvale penje se druga kolona pješaka, preko alpijske trave i između sebe vode male tovarne konje. Na okukama se zastaje i pogleduje se unazad, na talasastu Metohiju, odakle se još čuju eksplozije topovskih zrna i visoko se dižu stubovi dima.
Suton se spušta, a od grebena ni traga. Po velikoj šumi okupljaju se vojnici i bježanija i traže gdje će prenoćiti. U hanu se smjestio neki viši štab. Vojnici koji dolaze razgrću snijeg i lože vatru. Na sve strane plamte vatre i u noći daju planini fantastičan izgled. Ponegdje se čuju udarci sjekire i pad drveta.
Ispod jedne velike prave bukve oko vatre sjede Jovo komordžija, Karavidić, Boško i Pantelija. Naslagali su paprati i lišća i spremili ležište za svog majora, koji obilazi bataljon rasut po šumi. Ađutant Lević i ja dođosmo i sjedosmo s njima. Svi su ogrnuti šatorskim krilima kojima se zaklanjaju od vjetra. Preko lica prelijeću sjenke velikog plamena. Pokraj vatre još promiču vojnici i pitaju koji je to puk, gdje je njihova jedinica, komanda. Niko ne može da im kaže. U neko doba dođoše dvije djevojke s malim zavežljajima u rukama i upitaše da li mogu da sjednu pored vatre. Odobrih. Vojnici se razmakoše i djevojke sjedoše na granje i lišće. Vjetar zavija i nanosi dim u oči. Starija je imala dvadesetak godina, mlađa oko šesnaest.
„Pošle smo sa ocem, protom, koji je otišao da nađe neka kola u Đakovici, pa se još nije vratio. Nadamo se da ćemo ga negdje sresti”, reče starija sestra, Mašinka. „Morale smo da bježimo, jer smo čule o strašnim nedjelima Bugara prema našem narodu.”
Mlađa sestra Vuka drhtala je od zime naslonjena na stariju sestru. Jedan vojnik je ogrnu šatorskim krilom, a ja im dadoh po šolju toplog čaja. Kraj susjedne vatre sa vojnicima je sjedjela učiteljica Jovanka, i ađutant Lević se premjesti kraj njene vatre.
Iako je drva bilo u izobilju, predrhtasmo cijele noći. Već je na istoku počelo ruditi i kroz granje se nazirala široka, svijetla linija iznad Metohije. Oko vatri nasta živost i vojnici prte torbe i opremu. Pođoh po šumi da obiđem svoje čete i prikupim ljude, potom dadoh znak pištaljkom da se čete prikupe i krenu. Nijesmo prošli ni pola kilometra i moradosmo da stanemo, zbog krkljanca koji je nastao usled nagomilavanja trupa pred tjesnacem koji su obrazovale dvije ogromne stijene. Pred „kapijom života i smrti” jedan debeljuškasti pukovnik vikao je kako već treći dan čeka na red da prođe. Pukovnik Popović reče oštro: „Po rasporedu je moj puk ispred vašeg i ja ću proći.”
Pukovnik mi dade znak da krenemo. Komandujem prvoj četi: „Nož na pušku i na ruku!”
Četa pođe i raskrči put kroz gomilu pred tjesnacem. Prođoše oba bataljona i nailazi komora sa ađutantom Levićem. Debeljušni pukovnik pita čija je komora. Lević odgovori energično „armijska” i prođe. Tu su i djevojke i učiteljica(…)
(NASTAVIĆE SE)