Ukoliko i odbornici podgoričkog parlamenta podrže jednoglasni predlog Savjeta za davanje naziva naseljima, ulicama i trgovima – a do sada je to uvijek bilo pravilo bez izuzetka – glavni grad Crne Gore će uskoro, pored ostalih, ukazati počast i dvojici znamenitih novinara beogradske „Politike” – neponovljivom reporteru Bošku Pušonjiću i velikom putopiscu, „hodoljubu” i kartikaturisti Zulfikaru – Zuku Džumhuru.
- Moram da uputim prekor novinarima, njihovim kolegama, zašto ih se i ranije nijesu sjetili, i njih i drugih iz te branše koji sigurno zaslužuju počast za pero i riječ kojima su zadužili i Podgoricu i Crnu Goru – kaže Cvetko Vukčević, potpredsjednik i jedan od „doajena” u ovom savjetodavnom tijelu, koji je bio inicijator ovih predloga.
– Ne mogu da kažem da tu ima neke sujete, ali ima određene ležernosti i nebrige, možda i zbog toga što je za ovakva priznanja potrebno da prođe najmanje dvadeset godina od smrti onih koji ga zaslužuju.
Boško Pušoljić, koji je četvrt vijeka bio dopisnik i šef dopisništva „Politike” iz Crne Gore, umro je iznenada, „novinarski”, 3. jula 1986. godine. Rođen u Crljenicama kod Pljevalja 1934. godine, siroče koje nije ni zapamtilo oca, samo zahvaljujući svojoj bistrini i talentu i natčovječanskoj upornosti majke Milice, njenim grabuljama, srpu i motici, njenoj preslici i desnici, završio je književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu i 1. januara 1962. godine postao dopisnik „Politike” iz Crne Gore.
Neko od tadašnjih urednika najstarijeg i najuglednijeg dnevnika, ne samo na Balkanu i ovom dijelu Evrope, osjetio je njegov dar, gurnuo ga u vatru novinarskog kaljenja iz koje je brzo izronio osobeni reporter kakvih ni prije ni poslije nije imala ni „Politika”, ni mnogi drugi listovi i časopisi, koji su njegovali ovaj ponajstariji i nesumnjivo najzahtjevniji vid novinarskog izražavanja.
Gotovo da nije ostalo iole znamenitijeg događaja i ličnosti, lika i krajolika, rijeke, kanjona, planine ili doline, ne samo u Crnoj Gori, koje nije ovjekovečilo Pušonjićevo pero. A o kakvim se poetskim tekstovima, pravim „pjesmama u prozi” radilo, dovoljno je reći da su se, još za njegova živovota, mnogi od njih našli u izborima i antologijama sličnih umotvorina, ne samo na srpskom nego i prevedeni na više evropskih jezika – da se i ne govori da su bili zastupljeni i u čitankama i udžbenicima kao primjeri lijepe literature.
U Biografiji Zulfikara – Zuka Džumhura piše da je rođen u Konjicu 1920. godine, da je osnovno školovanje završio u Beogradu, gdje je njegov otac Abduselam bio imam. Gimnaziju je učio u Sarajevu. Pokušao je da studira pravo, ali se brzo opredijelio za umjetnost, za slikarstvo, i završio likovnu akademiju u klasi Petra Dobrovića.
Bio je nemirni duh, po mnogima jedan od najvećih i najosobenijih boema u periodu poslije Drugog svjetskog rata, novinar, pisac i putopisac, neumorni „hodoljub”, istraživač i tragač za novim i nepoznatim, izvanredni kozer, šaldžija i vicmajstor, slikar i iznad svega sjajni karikaturista, mudrac, „kojem je, kako je neko dobro zapazio, cijeli svijet bila domovina, a sav ljudski rod njegova porodica.”
- Nijesam ni nesavremen, ni nemoderan, pokušavam i uspijevam da volim vrijeme i adete u kojima trajem i duram, i koje je i jedino moje vrijeme, moji trenuci, moji dani, moje godine i moj dragi vakat – kazao je u nekoj prilici Zuko Džumhur, kojeg zbog nečeg nijesu mnogo ljubili bosansko-hercegovački vlastodršci i glavešine – biće da je i koga od njih „ujeo” nekom svojom karikaturom ili jetkom doskočicom ili šalom. Zato je na jedvite jade, tek pred kraj života (sahranjen je, kakve li ironije, 29.novembra 1989. godine, na najveći praznik tadašnje Jugoslavije) dobio najviše bosansko-hercegovačko priznanje, Dvadesetsedmojulsku nagradu. Primajući je, izgovorio je i ostavio ovu proročansku poruku:
- Neke tišine kao da su sustigle i mene. Slutim da nam u goste opet dolazi veliko zlo. Bojim se, biće krvi i poklaćemo se opet, bratski, k'o paščad! Samo, zapamtite, kako god to svrši, a svršiće kao i svaki pomor, opet ćemo morati skupa. Makar jedni pored drugih žestoko škrgutali zubima i lomili ih tako, kako radimo, sve od one iste nekadašnje „ljubavi” pradjedovske...
Budo Simonović
Kvart umjetnika
Pored Boška Pušonjića i Zuka Džumhura, u ovom prestižnom podgoričkom naselju ulice će dobiti glumci, režiseri i filmski stvaraoci Vladimir Popović, Veljko Mandić, Vasilije Ivanovič – Šćućkin, Miloš Jeknić, Petar Vujović, Stevo Matović, Milorad Spasojević, Ratko Đurović, scenograf Velibor – Bucko Radonjić, istoričari Radoje Radojević i Jagoš Jovanović, akademik Obren Blagojević...
Bibliografija Zuka Džumhura
Pored tekstova, zapisa, putopisa, filmskih i pozorišnih scenarija, po nekim podacima, Zuko Džumhur je napravio i objavio više od 10.000 karikatura, pretežno u „Politici” i izdanjima „Politikine kuće”. Uz to, napisao je i osam zanimljivih knjiga: „Nekrolog jednoj čaršiji” „Pisma iz Azije”, „Putovanje bijelom lađom”, „Hodoljublja”, „Pisma iz Afrike i Evrope”, „Stogodišnje priče”, „Adakale” i „Zelena čoja Montenegra” (u koautorstvu sa Momom Kaporom).
Trag za poštovanje
Svoje biserne, antologijske reportaže i poetske zapise Boško Pušonjić je za života „ukoričio” u dvije zbirke – „Crna Gora izbliza” i „Od Oboda do Sutjeske”, a njegovi prijatelji Branko K. Zejak iz Prijepolja i Cane Janićijević iz Pljevalja, priredili su i poslije njegove smrti objavili još dvije zbirke njegovih reportaža - „Mladost Jabuke” i „Neuništivi narod”, kao i knjigu „Tara lepotica sveta”. Objavio je i knjige stihova – „Vreme u zvezde raskovano”, „Zvezda nad Zlodolom”, „Konačišta vremena”, „Balada o Pivi”, „Ljubišnja”, „Nordijka u Tari” i „Zaum poljem Tara teče”.