- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
General Živković gleda Mišića preko naočara, a onda ga iz basa upita: „Dobro, Živojine, a šta će biti ako ofanziva ne uspije?”
„To je prvo pitanje koje postavlja sebi jedan vojskovođa. Ima više načina da se izvučemo u slučaju neuspjeha, na primjer, možemo istaći parlamentara sa bijelim barjacima i...”
„Ja se ne predajem”, uzviknu Živković, ustajući sa stolice i glavom dodirnu štukator sobe. „O predaji ne može biti ni govora...”
„Ko govori o predaji?” – obrecnu se Mišić, gledajući ga ljutito.
„Pa to što si ti rekao isto je što i predaja”, odvrati Živković, koji je ustao i krupnim koracima šetao po sobi.
Stepi se ovo nije dopadalo i on prekide prepirku riječima: „Zaključujem današnji sastanak, a sjutra ćemo riješiti da li ćemo se opet sastati”.
Kao i svi ratni savjeti, ni ovaj nije doveo ni do kakvog rješenja, nego samo da se opasnost još više predstavi. Komandatni se raziđoše.
„Poznajem ja Stepu”, reče Mišić svome načelniku sijedajući u kola. „On ne progovori ni riječ. Ja sam se nadao da kod vas mlađih ima više poleta, smjelosti i da vam trenutne nezgode ne mute pravilno rasuđivanje”.
Kad je vojvoda Stepa sjedao u svoj automobil, priđe autu jedan povisok artiljerijski major, komandant artiljerijskog diviziona iz konjičke divizije i pozdravljajući upita: „Molim za naređenje šta da učinim sa svojim topovima, koje ne mogu prevesti preko planina”. Major nije znao za naređenje o uništavanju topova.
„Ja vam ne mogu dati nikakvo naređenje”, odgovori vojvoda Stepa ljutito. „Vi imate svog pretpostavljenog i neka vam on izda naređenje”. I dade znak da auto krene. Sjutradan je obavijestio sve komandante armija da se ima tačno izvršiti naređenje Vrhovne komande i vojska ima odmah da pristupi izvlačenju i da preduzme odstupanje određenim pravcima.
U to vrijeme, u velikoj šumi kod Kukusa, bivakuje masa trupa, izbjeglica, žena, djece. Mnogi spavaju pod vedrim nebom na prostrtom lišću. Neke trupe odlaze za Spas i dalje ka Skadru. Neki djelovi idu uz Crni Drim ka Strugi. Bježanija prati i jedne i druge, a najveći dio ostaje u šumi ne znajući gdje će. Pronose se razni glasovi o zvjerstvima Bugara i preplašeni svijet je izgubio glavu. Masa kola, automobila, topovskih prednjaka, rastureno po šumi. Napuštaju kola i odlaze samo sa malim tovarom u rukama ili na konjima.
Pred mrak stiže auto sa kraljem Petrom. Kralja odvedoše do vatre ispred neke dugačke štale, odmah kad se pređe most na Drimu. U očišćenoj štali bile su se smjestile žene nekih oficira iz Vrhovne komande. Gospođa Pavlović izađe i pozva kralja unutra, gdje su mu namjestili postelju. Kralj sjede kraj vatre ispred zgrade i reče: „Ja ću provesti noć ovdje, a vi žene ostanite tamo unutra. Hvala vam. Samo, ako imate kakve tople čarape, dajte mi ih. Zebu mi noge”.
Gospođa Pavlović otrča unutra i donese brzo tople čarape i navuče ih kralju na noge. Kralj popi topao čaj i zadrijema pored vatre. Dosta svijeta se okupilo da vidi kralja. Stajali su u sjenci malo dalje.
Ujutru kralj sjede na spremljena volovska kola koja su vukla četiri vola. Pored njega sjedio je postariji seljak, koji tjera volove. Sa strana odjeljenje gardista prati kola. Svijet isprati kralja nijemo gledajući i sa tugom osjeti svu tragediju srpskog naroda.
Na putu se ukaza čudna grupica sa nosiljkom u kojoj je sjedio vojvoda Putnik. Kad su prelazili most, vojvoda dade znak da se grupa zaustavi, a on se malo pridiže i pogleda u dubinu rijeke. U bistroj vodi su se vidjele topovske cijevi i skrhani točkovi. Vojvoda dade znak da se krene dalje.
Iza vojvode jahala je grupa oficira iz Vrhovne komande, među njima i pukovnik Živko Pavlović, desna ruka vojvode Putnika. Iza njih su žene oficira jahale na malim konjima. Tu grupu vodio je mladi generalštabni oficir, koga čeka lijepa karijera.
Oko podne, između nekih trupa, jahao je na malom konju predsjednik Vlade Pašić, čija se bijela brada povijala na vjetru. U šubari, sa prutom u ruci, lako je tapkao konja po vratu. On je po vojnički otpozdravljao svijetu koji ga je skidanjem kape pozdravljao. Iza njega je jahalo nekoliko ministara, svi sa šalovima i šubarama.
„Prođe cijela naša novija istorija”, reče postariji vojnik koji je stajao pored puta. (...)
(NASTAVIĆE SE)