- Piše: Milutin Mićović
Ime Petar u Banjanima niti je često, niti je rijetko. Reklo bi se - imalo ih je kao i drugih imena. I nosioci toga imena nijesu bili ničim posebno privilegovani - samo ime nije upućivalo na neku vezu sa imenom Petar (Petrović) recimo, ili imenom Sv. Petar. Ono je u Banjanima davano po inerciji porodničnog imena, ili spontano, slučajno.
Ne znamo da li je Petar Sarić dobio ime po nekom svom djedu ili pradjedu, ali gledano iz perspektive njegovog stvaralačkog i životnog puta, to je ime dobio ipak sa dubljim smislom, tj. promislom.
Ime se zarađuje, kao što se zarađuje život, i Petar Sarić je stvarao svoje ime u srpskoj kulturi godinama i decenijama, ali, i pored toga, zadugo se njegovo ime nije povezivalo sa semantičkom osnovom koja (od grčkog ,,petros’’) znači - stijena, kamen.
Poslije strašne katastrofe koja se desila na srpskom Kosovu i Metohiji, krajem prošlog vijeka i milenijuma, i početkom ovog novog, na tom mjestu teško je ko od Srba mogao ostati, a da nema u svom karakteru čvrstinu kamena, i stamenost stijene.
Nije nevažno podsjetiti se i lika ovog našeg pisca, čije crte lica, oblik i zamašitost kostiju, izgledaju kao da su klesane od stijene. Da nije nježnosti i duševnosti koja dolazi direktno iz njedara narodne duše, njegov lik ne bi imao onu pitomost koju nose duše koje „dugo trpe, i svemu se nadaju“ prema riječima apostola Pavla.
Takvi likovi i karakteri nikad ne gube ono što su ponijeli iz svog djetinjstva - zavičaj, narodnu psihologiju, ljubav prema svojima, i kada postanu „svjetski“ i poznati ljudi ostaju kao da su „juče“ otišli iz zavičaja.
Petar Sarić se bavio pedagoškim radom, novinarstvom, poezijom i prozom. Strpljivo je napredovao, i u svemu što je radio, strpljivo je produbljivao svijest otkuda je došao, i gdje je došao. Mjesto otkud je došao (pleme Banjani, Crna Gora, Stara Hercegovina), obiluje izvorima naljepšeg srpskog jezika i usmenog kazivanja, a tamo gdje je došao da živi i da se susreće za životom, jeste ono mjesto gdje se srpski narod susreo sa sobom i sa Bogom prije osam vjekova.
Iako je kao mlad došao iz Banjana na Kosovo, on je Kosovo iz svoje kuće i iz svoje mašte donio na istorijsko Kosovo, koje je ubrzano počela da prekriva tama, i da se nad njim gomilaju teški oblaci, koji ponekad mogu da se uhvate i na Lovćenu, kad okraćaju dani i kad nebo ne samo posivi, nego i pocrni.
Kosovo koje je na Kosovo donio iz Banjana nije dugo mogao da poveže sa stvarnim Kosovom, na kojem se već, pod pritiskom komunističke bezličnosti, deklarativnog „bratstva i jedinstva“, i tamne albanske stihije teško prepoznavalo ono Kosovo iz narodne pjesme i predanja upisano u kosti srpskog naroda.
Sve sa čim se Petar susretao u životu, u svom narodu, u svom i inom kulturnom nasljeđu, upućivalo je na to –da je najteži i najneprozirniji put do sebe, i do sabornog lika svoga naroda, ali da je čovjek dužan razotkrivati taj lavirintski prostor, rizikujući i svoj život i svoja početna uvjerenja, svoje nade i sve što čovjek misli da može biti njegovo.
„...Kosovo je postalo moj drugi zavičaj mnogo prije nego što sam kročio na njega. Samo što se sad, to sveto i rajsko mjesto, pretvorilo u pakao. U pakao koji se ne usuđuješ da napustiš, iako su njegova vrata otvorena; pa ni oni koji su morali otići, nisu otišli, samo su se privremeno sklonili. Ja sam ostao, jer sam znao, da bih odlaskom, ostao bez svega onoga što sam rođenjem naslijedio i što sam iz Banjana ponio sa sobom...“ (,,Ljetopis Banjana i Rudina’’ 2016)
Sagledavajući Petrovo književno i životno djelo, kao što se danas sagledava u Pivi, mogli bismo reći da je on iz arkadije Banjana na Kosovo donio svoje nenapisane pjesme i romane, koji su se zasigurno na Kosovu suočili sa stvarnim teškoćama i ljepotama realizacije. Naš pisac je već sa prvim romanima ušao u matični prostor savremene srpske književnosti, a to je pretpopstavljalo ovladavanje složenim intelektualnim i posebno stvaralačkim iskustvom, i čuvanje i njegovanje zlatne niti individualnog puta.
Književni likovi koje je Petar stvarao, najčešće izlaze iz kolektivne atmosfere banjskog plemena, u kome se pretače Hercegovina u Crnu Goru, i Crna Gora u Hercegovinu. U tom prostoru narodnog epa postojana muka života kao da je savladavana lijepom riječju i tečnim pripovijedanjem, u kojem su se vježbali ne samo narodni prvaci, nego i običan narod. „Prava riječ je lijek“, čuje se u narodu tog kraja, a onog koji lijepo umije da priča „slušali bi gladni i žedni“. Kako se fizički udaljavao od Banjana, duhom i dušom se približavao, jer su, darom pisanja, iskrsavale slike i riječi, rečenice i lica banjskog kraja, koje je čuvala pjesnikova duša kao svoju osnovnu zalihu i resurs snage za nova iskustva i borbu kroz život.
(Autor je književnik)