-Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Ova poslanica ne sadrži samo molbu za povratak svog istoplemenika kneza Sofronija Jogovića, nego, takođe, i važne izvještaje o odbrani Crnogoraca od Turaka i mnoge druge teškoće sa kojima se susreću: „... Napala nas je Otomanska sila i hoće da porobi naš narod. Ali mi nijesmo odstupili i nijesmo dozvolili da nas pokore. Odbranili smo se, iako nam je nedostajalo praha i olova i svega drugog, i bez ičije pomoći. Nijesmo imali pomoći ni od naših susjeda Mletačke republike, koja je bila gori neprijatelj od nevjernih Muhamedanaca, koja je dovela na granicu vojsku, zatvorila svoje gradove i sve nam je zabranila da kupimo šta nam je bilo potrebno”.
Crnogorski „glavari” saglasni su i daju podršku Rusiji da „zajedno sa Srbima” krenu u borbu protiv Turaka, pod uslovom da im se vrati u otadžbinu njihov voljeni knez Sofronije, koji može da komanduje njihovom vojskom. „Naša jedina nada je u Boga i njegovu pomoć i u Vaš visokopoštovani i slavni Dvor, koji je čuvao u slobodi mnoge evropske narode. Ali sada svi mi Srbi i Crnogorci pripadamo Vašem carskom Veličanstvu i molimo Vašu carsku milostivu ličnost da nam pošaljete, sa Vašom milošću, kneza Sofronija Jogovića. Tek tada ćete vidjeti kakva ćemo djela napraviti sa njim ovamo protiv podmuklog neprijatelja i hrišćanskog tirjanina, koji je razorio našu nadu i našu voljenu domovinu. Znamo da nećemo uzalud prolivati našu krv za Vaš visokopoštovani i slavni ruski Dvor i zajedničku pravoslavnu vjeru sa našim dobronamjernim Srbima, koji se nalaze u turskom ropstvu i koji su se odmetnuli u planine da se bore svojim oružjem. Na kraju poslanice svoje potpise su stavili sledeći crnogorski glavari: „Gubernator Jovan Radonjić, serdar Stanislav Radonjić, serdar Jovan Petrović, serdar Bogdan Vuković, serdar Nikola Đurašković, serdar Mojsije Plamenac, vojvoda Stefan Martinović, vojvoda Sava Đurašković, vojvoda Jovan Vukotić, vojvoda Petar Kaluđerović, knez Marko Bogdanović, knez Marko Martinović, knez Stefan Plamenac i svi ostali kneževi i glavari”.
Dana 1. juna 1789. godine crnogorski glavari poslali su još jedno pismo carici Katarini II, moleći je po drugi put da dozvoli povratak knezu Sofroniju sa obećanjima da će biti „vjerni” ruskom prestolu. Nije poznato da li su Crnogorski glavari dobili odgovor od ruskih vlasti, dokument o tom pitanju nije pronađen u arhivima.
Nastavljajući prepisku, 17. aprila 1794. godine Petar I Petrović Njegoš obavještava pismom Katarinu II da crnogorski narod pruža snažan otpor turskom porobljivaču i podnosi izvještaj o posljednjim ratnim događajima i drugim dramatičnim dešavanjima u svojoj zemlji.
Godine 1796. Mahmut-paša Bušatlija ponovo je napao Crnu Goru. 1. jula na Zboru glavara svih plemena na Cetinju potpisana je zakletva zvana „Stega”, u kojoj su se zakleli da će braniti i pomagati jedan drugog i da će poginuti za svoju pravednu pravoslavnu vjeru. Drugi član „Stege” glasi: „Rekosmo i zakletvom utvrdismo da đe god bi neprijatelj okrenuo i na koju bi stranu na nas i na našu braću Brđane udario da hoćemo jedan drugom biti u pomoć i za blagočestivu vjeru našu hristijansku vojevati i svoju krv proliti i ljubezno otečestvo i dražajšuju voljnost i slobodu začiščati, crkvi svjatija i monastiri i dome naše, žene i djecu našu s pomoščiju vsesilnago vtroicje slavimago Boga oružjem našim braniti”.
11. jula u selu Martinići, pod vođstvom svoga vladike, Crnogorci su porazili Turke. I Mahmut-paša lično bio je teško ranjen. Petar je za ovu pobjedu rekao da je „sam Gospod Bog učinio čudo i zato mu se molimo i uz zahvalnost Ga slavimo”. Ali poraz nije „opametio” Mahmut-pašu, pa je u septembru te iste godine ponovo napao na Crnu Goru. 22. septembra 1796. godine u selu Krusi Crnogorci su strašnom boju, koji je trajao cijeli dan, ponovo porazili Turke i potukli ih do nogu, ubili su Mahmut-pašu i njegovu glavu odnijeli na Cetinje. Lobanja skadarskog paše i danas se čuva u posebnoj skrinjici u Cetinjskom manastiru i ona tamo stoji kao opomena budućim osvajačima, kakva ih sudbina čeka.
Ova pobjeda je dala krila mitropolitu, ulila mu povjerenje u snagu svoga naroda, ohrabrila ga i omogućila da shvati realno stanje, koje je sjajno i uvjerljivo izrazio Petar I Petrović Njegoš u pismu, koje je poslao 30. oktobra 1796. godine Katarini II. Pismo se sastoji od pet tačaka i svaku od njih je vladika svojeručno potpisao (izizev četvrte).
U poslanici se ozbiljno razmatra pitanje državnog uređenja u Crnoj Gori i podnosi itvještaj o poslednjim ratnim događajima. Ovo pismo je nastavak ranijeg zamišljenog projekta mitropolita Vasilija Petrovića, koji je bio zamjenik vladike Save, sa kojim je on 1765. godine otputovao u Rusiju na dogovor sa novom izabranom imperatoricom Katarinom II. On je tada poveo sa sobom Petra, tada jerođakona, koji je tada, naravno, znao Vasilijeve zamisli. NASTAVIĆE SE