-PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ
U ovako teškoj situaciji srpska Vrhovna komanda 9. novembra 1915. izdala je zapovijest da se artiljerija i komore svih trupa upute u Peć i dalje ka Rožajama i u slučaju da topovi ne mogu da se prebace preko albanskih planina, naređuje se da se kola spale, a topovi zakopaju ili bace u duboke virove Drima. Topovi starog tipa „de banž”, da otvore vatru na prve neprijateljeve djelove koji se pojave i da utroše svu municiju, a potom da stare topove demoliraju i bace u urvine. Sve to učinilo je da naglo poraste broj vojnika koji se predaju.
Austrijanci i Njemci nijesu prelazili Kosovo polje, ali su Bugari pritiskali prema Prizrenu, Prilepu i Bitolju i srpski front se ugibao na toj strani.
Zbog ograničene količine hrane (devet obroka u svemu, od kojih se moralo dati i mnogobrojnoj bježaniji koja ide uz vojsku), zbog pritiska Bugara i zbog sumnjivog držanja nekih albanskih plemena i, najzad, zbog bliske zime i opasnosti od velikih smetova preko albanskih i crnogorskih planina, srpska Vrhovna komanda izdala je zapovijest 12. novembra 1915. godine, za marš preko Albanije i Crne Gore:
„1. Prva, Druga, Treća armija, i trupe Odbrane Beograda odstupiće pravcem od Peći, preko Žljeba, Rugove na Andrijevicu, Podgoricu ka Skadru. Prva armija, kao zaštitnica, zatvaraće pravce od Mitrovice, Novog Pazara i Sjenice, zauzimajući zgodne položaje oko Rožaja.
2. Trupe Novih oblasti, pravcem od Đakovice i Prizrena, na Ljum kulu, Spas ka Skadru.
3. Timočka vojska i drugi odredi pravcem od Ljum kule uz Crni Drim ka Strugi, a potom ka Elbasanu, ka Draču.”
Vrhovna komanda krenula je 13. novembra 1915. preko Ljum Kule ka Skadru i od tog dana nije imala vezu sa glavnim snagama Srpske vojske.
U to vrijeme uhvaćen je jedan neprijateljev radio-telegram koji javlja da su njemačke trupe završile operacije u Srbiji i da se njene trupe vraćaju sa Kosova ka Dunavu. Tim povodom vojvoda Mišić uzeo je inicijativu i pozvao sve komandante armija na savjetovanje u Peć. Taj sastanak je održan 13. novembra oko podne.
Prvi je došao vojvoda Mišić sa svojim načelnikom štaba, pukovnikom Hadžićem. Mišić je bio omalen, suvonjav, vitak, mali brkovi i kosa žuta, oči zelenkaste, lukave, iz njih je izbijao neobičan duh. Dok je hodao mahao je slobodno rukama, udarajući se korbačem po čizmama. Reče načelniku štaba: „Mi smo prvi. Da li će ostali doći?” Hadžić, uvijek otmen, rezervisan, sleže ramenima i ne odgovori ništa.
Malo zatim stiže general Šturm sa svojim načelnikom. Visok, suv sa uzdignutim ramenima i prosijedim brkovima, brižljivo izbrijan i sa cvikerom na nosu. Prus porijeklom, ali niko u njega nije sumnjao. Odličan vojnik i karakter. Šturm se rukova sa Mišićem i Hadžićem. Stigao je i general Živković „Gvozdeni”, namrštenog lica, strogog pogleda. On je nešto malo nadvisio Šturma. U licu crn, s malim bubuljicama, krvavih očiju i male špicaste, prosijede brade, ulivao je strah i vojnicima i oficirima. Pratio ga je njegov načelnik štaba Milutin Lazarević, širokog lica i pametnih očiju. Dođe i vojvoda Stepa sa svojim načelnikom štaba Pilcem (Milovan Gr. Milovanović, generalštabni pukovnik), omalenim, debeljuškastim generalštapcem, Apisovim bliskim drugom, koji se držao važno prema svima osim prema Stepi, prema kome je bio veoma pažljiv. Stepa je osrednjeg rasta, malo zdepast, uvijek kratko ošišan, sa kratkim čizmama. U njegovim zelenkastim očima nazirali su se uvijek neki plam i gnjev. Bio je najstariji. On, Mišić i Živković klasni su drugovi i bili su na ti kad nijesu razgovarali službeno. (Bili su pitomci 11. klase Artiljerijske škole 1874–1880, a proizvedeni za oficire 1876. godine.)
Svi komandanti sjedoše za poduži sto, a načelnici štabova se sabiše u ugao i sjedoše na minderluk.
„Gospodo”, poče Stepa svojim ženskim glasom, „prvo da utvrdimo da je ovaj skup potekao usled prekinute veze sa Vrhovnom komandom i zbog jednog uhvaćenog radio-izvještaja njemačke komande iz koga se vidi da je nastala promjena u situaciji. Neka gospodin vojvoda Mišić iznese svoje mišljenje”.
„Gospodo”, poče vojvoda Mišić da govori svojim baritonom, sigurnim i jasnim glasom. „Pošto je njemačka vojska završila svoj zadatak u Srbiji i sprema se da odstupa, došao je trenutak da preduzmemo ofanzivu, koja je mnogo bolja i časnija nego da bacamo topove i municiju u rijeke. Metohija ima dovoljno hrane još za neko vrijeme, a dotle možemo da stupimo u vezu sa saveznicima od Soluna. Imaćemo vremena da popravimo komunikacije s Crnom Gorom i sa morem.” (NASTAVIĆE SE)