Tradicionalni trinestojulski sabor koji se svake godine održava na Alipašinim izvorima kod Gusinja i ove godine okupio je zavičajce iz cijelog svijeta. Jeste da to nije više onaj intenzitet prisutnosti kad se tim prostorom takoreći nije moglo proći, ali bratske topline i ljubavi nije falilo. Šetnja tom ljepotom prirode uvijek ima svoju čar jer ljudi se okrijepe posebnom izvorskom vodom, nadišu čistim vazduhom i ogriju zavičajnim suncem, prisjećajući se kako su tu nekada živjeli i ne sanjajući da će se odatle otisnuti u daleka svjetska prostranstva.
Od nekada brojnih štandova i šatora gdje se prodavala hrana s roštilja, ovog 13. jula bio je samo jedan, a razna pića su nuđena na više mjesta, ohlađena ledenom izvorskom vodom najvećeg ledničkog vrela u Evropi, koja ispod Vezirove brade izvire u širokom pojasu. Svirala je živa muzika poznatih gusinjskih muzikanata braće Rifata i Verija Behljuljevića, igrala kola, družilo se i sve bilo ispunjeno radošću. Vlasnici okolnih livada nijesu propustili da otkinu koji euro nudeći parking prostor za zaista brojne automobile.
- Da li je besparica i u svijetu ili šta je po srijedi, ne znam, ali iz godine u gudinu ovdje je sve manje posjetilaca, što nije dobro. Možda još ljudi nijesu uzeli odmore već čekaju 2. avgust, kada je ovdje veliki sabor –kaže Redžo Radončić, koji svakog sabora na Alipašinim izvorima prodaje kokice.
Prva harmonika plavsko-gusinjskog kraja Rifat Behljuljević, kako to za njega tvrde bolji poznavaoci ovog instrumenta, kaže da, kako se primjećuje, osim što narod nema para, nema ni raspoloženja, a ni mjesta za masovnije okupljanje.
- Svje je zauzeto i priuzeto da narod ne može da se raskomoti kao nekad.
Evo vidite, prostor je skučen jer ova livada koja je nekad omogućavala da se na njoj može okupiti sva ta masa privatizovana je i više ne služi nekadašnjoj namjeni te je prostor veoma skučen. Muzike ne nedostaje, ali narod nešto stidljivo kreće kolo, u odnosu na nekad kad je igralo kolo do kola i gotovo bez prestanka. Ovdje sviram preko 40 godina i lako vidim kako je sve manje posjetilaca. Izgleda svud je kriza, pogotovo kod nas, narod je u nekim svojim brigama i problemima, i, to je to - kaže harmonikaš Rifat Behljuljević.
Na ovo tradicionalno okupljanje uvijek je s porodicom prisutan i Enver Radončić, vidi se, kaže, sa svojima iz svijeta, popričaju, druže se i podsjete na neka davna vremena kad su ovdje zajednički živjeli, a sad se, veli, gotovo zaboravili.
Ćazo Čekić, skorije je došao iz Njemačke, gdje živi već pedeset godina, kaže da ne propušta da bude na izvorima 13. jula.
- Dobro je, tu se bude sa svojima, vidimo se, i kroz razgovor bar malo se vratimo u ono vrijeme kad smo manje imali, ali bili mnogo veseliji. Sada je problem što narod nešto nije baš veseo kao nekad, vjerovatno neki problemi, nešto što uskraćuje tu veselost. Došlo nas je prilično, iako ne kao nekada, ali, doći će ih sigurno još 2. avgusta kada je ovdje sve masovnije – nada se Čekić.
Gusinjski Amerikanac Hamza Sujković došao je na izvore poslije 25 godina i kaže da je vidio veliku razliku.
-Ranije je sve bilo ljepše i veselije! Muzika, igra, roštilji…, sad svega toga mnogo manje. Naroda nema, otišao za zaradom u svijet bijeli, i boga mi nas mnogo i ne dođe. Neki gotovo nikad, nema se. Nestade našeg naroda, nestade onog duha i vedrine, svega onoga što je obilovalo ovim krajem. Kao da smo sve stranci. No i jesmo, pogledajte, danas ovdje desetoro ne govori našim jezikom i šta ima da očekujemo. Sve su to stranci a ne Gusinjani. Roditelji kada im pomru, oni sigurno ovdje više nikad neće doći. Ne zna jezik, otuđi se i šta ga onda više vezuje za Gusinje – skeptičan je Sujković.
U kasnijim popodnevnim satima, po starom običaju, okupljeni na Alipašinim izvorima preselili su se u centar Gusinja, gdje je startovalo čuveno Gusinjsko korzo, koje traje do sredine avgusta, kada zavičajci odlaze svojim destinacijama, bar malo ispunjeni zavičajem i s obećanjem da će doći i naredne godine.N.V.