-PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ
„Stiže li?” – upita kralj kad Pašić uđe. „Stigoh, Vaše veličanstvo”, odgovori Pašić, držeći polucilindar u ruci, priđe kralju i rukovaše se. „Vlada i diplomatsko tijelo napustili su Niš i, preko Kruševca, Kraljeva i Raške, stići će ovamo”.
Pašić sjede na minderluk prekriven pirotskim ćilimom. Nasred sobe ukrašene mangale sa ispupčenom rešetkom u sredini ispod koje je crveni žar.
„Ama, ovo mi liči na bježanje naših voždova 1813. godine”, reče kralj, gledajući uporno Pašića. „Ja neću dalje. Ostaću s narodom, pa šta bude njima, neka bude i meni”.
Pašić pogladi dugu sijedu bradu i mirno odgovori: „Veličanstvo, onda su bila druga vremena, druge prilike. Mi sada imamo moćne saveznike, koji se bore na život i smrt. Ja vjerujem u konačnu pobjedu savezničke stvari. Moramo da sačuvamo vojsku s kojom ćemo, uz pomoć saveznika, obnoviti borbu. Ne smijemo klonuti ni ovoga puta”.
Kralj je slušao šta Pašić govori i sjetio se da je istu ovakvu odlučnost Pašićevu vidio u vrijeme aneksije Bosne i Hercegovine, 1908. godine. Poslije toga, za vrijeme carinskog rata sa Austrijom, prilikom teških trenutaka pred bugarski rat, kada je Pašić u popuštanju išao do krajnjih granica. Najzad, u vrijeme kada je Austrija podnijela nož pod grlo stavljajući u ultimatumu nemoguće stvari i ostavljajući samo dva dana za odgovor. Sjetio se i ministarske sjednice gdje je on, kralj Petar, predsjedavao, kad su ministri bili u očajanju i kad je Paču rekao: „Nikola, naša politika je propala”. Tada je Pašić odlučno rekao: „Ima još vremena!” „Kako vremena, kad za dva sata treba dati odgovor?” – primijetio je Paču. U pet sati popodne činovnik ministarstva unosi depešu od ruskog poslanika u Carigrad i čita: „Nećemo vas ostaviti. Nikolaj!”
Kralj se sjetio svega toga i gledajući dostojanstveno držanje sijedog državnika, reče: „Pristajem. Ići ću sa vojskom. Samo, kako ću? Ne mogu automobilom preći Albaniju. Moram, kako bilo, makar i na volovskim kolima.”
Pašić se diže, duboko se pokloni. „‘Hvala Vašem veličanstvu. I vojska i narod će vam biti zahvalni”. Oprosti se s kraljem i izađe.
Pašić je u selo Lipljan stigao uveče i odsio u kući u kojoj je već bio ministar Đuričić. Jaka pomrčina, a kišica sipi. Jedan žandarm dočeka Pašića, upali svijeću i odvede ga u sobu koja je rezervisana za njega. Pašić se teško peo drvenim stepenicama koje su škripale i uđe u mračnu sobu. Žandarm ode da potraži od domaćana kakvu lampu. Iz sobe na donjem spratu izađe jedan krupan major i otrže lampu iz ruku žandarma. Uzalud je žandarm objašnjavao da je nosi predsjedniku Vlade, major ga nije slušao.
U neko doba stiže i ministar Nastas Petrović i upita gdje je predsjednik Vlade. Žandarm mu pokaza i Nastas uđe u mračnu sobu.
„Što ste u mraku?” – upita Pašića.
„Ama, nađosmo lampicu, ali nam je ote jedan major”, odgovori Pašić mirno, bez ljutnje.
„I vi ste to dopustili?” – ljutnu se snažni Nastas i htjede da ide do majora da mu otme lampu.
„Ma, ostavi ga. Nećemo se valjda tući oko jedne lampe”, umiruje ga Pašić. „Vidi se da je to neki nadžak čovjek”.
„Sigurno je to neki Crnorukac i hoće da vam se na taj način sveti”, grdi Nastas i, sjedajući na tronožac, upita kakva je situacija.
„Teška. Moramo preko Albanije ka Skadru i Draču. Esad-paša je prijateljski raspoložen prema nama, ali sam morao obećati da ćemo za svako posječeno maslinovo drvo platiti u zlatu sto napoleona. Rekao sam Radomiru da izda stroga naređenja da se masline čuvaju. Esad je obećao da će nam dati nešto hrane, ali reče da oni nemaju dovoljno za zimu”. Napolju zavija vjetar i nanosi kišu koja udara u prozore.
(11. novembra 1915. godine) Srpske armije posjele su položaje na lijevoj obali Sitnice. Na lijevom krilu je Prva armija, koja štiti pravac uz Ibar na Rožaj, potom trupe Odbrane Beograda i Treća armija, pa Druga armija i desno trupe novih oblasti sa timočkom vojskom, koja zatvara izlaz iz Kačaničkog tjesnaca. Neki slabiji odredi štite pravce preko Tetova i preko Prilepa.
Efekti Srpske vojske bili su smanjeni: municije malo, odjeća i obuća dotrajale, a hrana oskudna. Usled stalnih danonoćnih marševa, vojnici i stoka su iscrpljeni i pojedinci se predaju. Kad trupe budu nabačene na surove planine Albanije, prijeti opasnost da se čitave jedinice počnu predavati. Lukava neprijateljeva propaganda, leci iz aviona i obećanja zlatnih brda onima koji se predaju. Najviše brige zadaju albanska plemena željna pljačke i plijena.
(NASTAVIĆE SE)