U ovim danima sjećanja na Tita i Jovanku, Amerikanci, Belgijanci, Japanci, u organizovanim grupama ili pojedinačno, porodično... i naravno brojni Kinezi koji su već domaći, mogu se vidjeti pod svodom Muzeja istorije Jugoslavije (MIJ) koji posjetiocima donosi priču „Jugo, moja Jugo“. Riječ je o izložbi koja kroz gastarbajterske priče, o jugoslovenskim radnicima na privremenom radu u Austriji i Njemačkoj govori i o zemlji koje više nema i o zbivanjima u njoj, za kojima su oni na privremenom radu patili i činili sve da budu dio te priče u rasijanju ili po povratku, na odmore ili za stalno. Ovi radnici do sada nisu bili predmet interesovanja muzejske struke i ova izložba omogućava da se upoznaju gastarbajteri na jedan poseban način. Izložba je dio šireg istraživačkog projekta koji je povezan sa dva značajna datuma: 50 godina od potpisivanja Sporazuma o angažovanju radne snage sa Austrijom 1966. i sa Njemačkom 1968. godine.
Prikazani su tipični koferi iz 70-ih godina i crveni pasoši kojima su naši gastići odlazili u Evropu, a tu je i mnoštvo fotografija kućeraka i blatnjavih sokaka iz kojih ih rodbina, često u narodnim nošnjama ispraća na rad u Švaiju, Ustriju, Švicu, Francusku... Tu su i magnetofonske trake na kojima bi bake i deke snimili unuke, djecu koju su roditelji odlazeći u Njemačku i Austriju ostavljali kod njih. Išle su i u suprotnom smjeru, pa je izožba stigla iz Njemačke u okolinu Negotina sa dirljivim porukama najdražima, jer telefona nije bilo. U pismima eksponatima pišu da su s dobijanjem magnetofonske trake: bili srećni, srećni, presrećni, toliko uzbuđeni, nikada srećniji u životu. Postavka je puna tipičnih suvenira koje su gastarbajteri kupovali, a tu su i fotografije starih i novopodignutih kuća sa parama ušteđenim na privremenom radu – sa zlatnim lavovima, velikim kapijama, dominantnim ogradama i poštanskim sandučićima kupljenim u Zapadnoj Evropi i dovezenim automobilima sa stranim tablicama. Naravno u Jugu bi pristizali sa obaveznim jastučićima ukrašenim vezom i heklerajem koji su bili ukras u kolima, a poneki su sačuvani i sada su pred posjetiocima muzejske kuće Jugoslavije.
Dirljivi su i foto-albumi udruženja Titovih pionira rođenih u inostranstvu u kojima uz fotografije lijepe i pjesme i pisma u kojima iskazuju naklonost i ljubav prema maršalu i Jugi, svojoj domovini. Najviše ih je iz Njemačke, Austrije, Švajcarske... Mogu se vidjeti i zapisi gastarbajterske djece – pionira po povratku sa ekskurzije u domovinu i jedan dječak u stihu kaže: Druže Tito, bili smo radosni kada smo vidjeli naše plavo more. „Najdraži sin naših naroda i narodnosti“ nije ih zaboravio, a sve je na filmu koji prikazuje kako Tito i drugarica Jovanka Broz posjećuju naše gastarbajtere. Izložene su i novine koje su izdavali u inostranstvu.
Kroz svaku svoju priču u pisanom, video i audio-formi gastarbajteri i njihova djeca svoju privrženost domovini upotpunjuju žudnjom, željom i obećanjem da će se jednog dana vratiti u Jugu, jer kako kažu nigdje nije ljepše nego u otadžbini. Povratak, kako se vidi po izloženom, jeste nov početak u trećem dobu i nagrada za patnju, rad i muke u tuđini. Kada bi spakovali kofere za povratak dobijali bi od svojih sunarodnika koji ostaju na privremenom radu ili kolaga s posla, Njemaca prije svega, skup poklon od - video-rekordera, kasetofona, televizora... Njemačka se dosjetila da na porcelanski set za kafu utisne lik Josipa Broza i taj servis su naši gastarbajteri rado kupovali i jedan je vraćen u Jugu, a dasa je dio postavke. Jugonostalgični pokloni i suveniri su i izloženi u ambijentu koji upotpunjuje i odjeća koju su nosili. Pa je tako sa ostalim stvarima izložena i bavarska haljina u kojoj je Lalica Simeunović iz Satrčeva odlazila na Oktobarfest 1972. godine. Izložene su i krigle koje je, kaže u ispovjesti, danas podsećaju na te dane kada je radila u dvije, pa čak i tri smjene u Minhenu. Gastarbajteri iz Crne Gore su prednjačili svojim prisustvom u raznim udruženjima, prije svega fudbalerskim, a sobom su obavezno u svijet nosili gusle i fotografiju Njegoša. Naši u inostranstvu su imali i obavezno čudo od aparata, čije posjedovanje im je u to doba značilo prestiž. Riječ je o aparatu za filter kafu, a jedna žena je sačuvala prvi koji je kupila od novca zarađenog na privremenom radu.
Život jednog bračnog para pokazao je da je bilo i atipičnih među gastarbajterima. Kada se zaratilo 90-ih u Jugi odlučili su da ne tuguju, već da putuju i tako troše mukom zarađene dojče marke. Prvi let bio je u Moskvu, pa onda na Kubu, Dominikansku Republiku, pa Keniju, Bali, Turska, Meksiko, Šri Lanka, Egipat, Kina...
– Na Kubi sam zavoleo pjesmu „Žena kokosovih oraha“ i počeo da slušam latino-muziku, iako najviše volim rok. Eto, iako sam seljačko dijete, koje je do odlaska u inostransvo slušalo samo narodnu muziku, sada je u mojoj kolekciji najzastupljeniji Elvis Prisli, kaže ovaj gastarbajter koji se sa suprugom vratio u zemlju. U muzičkoj kolekciji ima nekoliko hiljada diskova i ploča, a tu su i gitare i fudbalske lopte. Ovo je multimedijalna izložba, tako da pored njihovih fotografija, posjetioci mogu i njihovu ispovjest da slušaju, kao i brojne druge, na srpskom i engleskom. Ovaj par je baš bio svestran pa je kolekcionarstvo obogatio i pijeskom svih plaža i pustinja koje su posjetili na raznim meridijanima i u bočicama je izložen u dijelu posvećen njihovom gastarbajterskom životu.
Na čelu stručnog tima izložbe: Aleksandra Momčilović Jovanović i Tatomir Toroman, kustosi, etnolozi-antropolozi (Muzej istorije Jugoslavije) i Ljubomir Bratić, politički filozof i aktivista (Beč). Saradnici na projektu su Vladimir Ivanović, istoričar (Berlin), Rudiger Rosig, sociolog i novinar (Berlin), Vesna Đokić, istoričar (Arhiv Jugoslavije), Boris Kralj, umjetnik i fotograf (Berlin) i Marija Dragišić, etnolog (Republički zavod za zaštitu spomenika kulture).
M.Njeguš
Šljašteće sirene socijalizma
Fotograf Boris Kralj organizovao je u to doba gastarbajtera Juge samostalnu izložbu u Berlinu „Mis Juniverse – šljašteće sirene socijaluzma“. Prikazuje glamurozno portrete jugoslovenskih narodnih pjevačica 80-ih godina. Nastupale su, kako piše, samo pred domaćom publikom i gastarbajterima. No, tamo u tuđini prijatelji i sunarodnici su se uz video-kasete okupljali i gledali ih. Boris se prisjeća da su plakali i hvatali se za srce. Fotografije tih folk diva zapravo su printskrinovi, a jedan je iz filma Lepe Brene „Hajde da se volimo“ iz spota Jugoslovenska. Brena je prikazana na jahti i drži zastavu SFRJ, koja se vijori na Jadranu. Dio tog spota je snimljan upravo u Crnoj Gori na Sv. Stefanu i Durmitoru. Ta fotografija podsjeća na rečenicu koju stalno izgovara: Raspadom Jugoslavije raspala se i Lepa Brena. Naravno našla se tu i Vesna Zmijanac, kao i ostale folk dive čije su video-kasete odnošene u gastarbajterske stanove i gledane do sledećeg dolaska kući i opet u krug, uz suze za domom i Jugom.