-Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
„S obzirom da moje duhovno stado i voljena domovina skoro stalno sa oružjem u rukama, koja je istinski pobožna, brani svoju najdražu slobodu od zlih muhamedanaca i tirjana, a uz to moramo da nađemo novac za otvaranje škole i štamparije i tako smo lišeni mogućnosti i za jedno i za drugo, kao i za mnoge druge korisne ustanove i za sve drugo što nam nauka može dati. Zbog toga mi je teško i osjećam u sebi veliku želju, da bih, možda, mogao i koliko budem imao snage i moći da od mojih sopstvenih sredstava i manastirskih prihoda i ako bude moguće da sastavimo i ona sredstva, koja je car i gospodar Petar Veliki darivao Cetinjskom manastiru za tri godine po 500 rubalja kao milostinju i u tom manastiru, uz Božiju pomoć, otvorimo školu bar za malu djecu“. Uz to mitropolit moli Sinod da milostinju za Cetinjski manastir nikome ne daju bez njegovog pismenog odobrenja.
Takođe on uvjerava Sinod i zaštitnicu Rusiju u svoju vjernost i odanost crnogorskog naroda: „... Mi smo odani i uvijek spremne sluge na zapovijedi Njenog veličanstva, iako smo daleki, a što se tiče naše vjernosti i iskrenog milosrđa prema ruskoj Imperiji, uvijek može naša vladarka da računa na nas i ubroji u svoje podanike, jer mi druge vladare ne priznajemo nad sobom, osim ruskih, zato još od 1711. godine u svim našim crkvama gromoglasno pominjemo imena vaših careva“.
Ovo pismo je objavio Jevto M. Milović u svojoj prvoj knjizi „Petar I Petrović Njegoš, Pisma i druga dokumenta (1780–1820)...“ u dvije redakture: pod rednim brojevima 8 i 9. Mi objavljujemo fragmente iz pisma pod br. 8 po redakturi, koja je pojašnjena u fusnoti naučnog rada M. Dimitrijevića: „Građa za srpsku istoriju iz ruskih arhiva i biblioteka“, u kojoj on naglašava da se original čuva u arhivi Svetog Sinoda u Sankt Peterburgu u odjelu 338 za 1785. godinu. Mi pretpostavljamo da je to pismo, koje je poslato u Rusiju, prepisao vladičin sekretar i da ga je lično potpisao crnogorski mitropolit, a danas ga treba tražiti u arhivi RGADA, u fondu „Veze Rusije sa Crnom Gorom“. Druga redaktura pisma pod br. 9 objavljena je iz knjige Dušana D. Vuksana „Politička i druga interesantnija pisma iz vremena mitropolita Petra I“ i sudeći po ubacivanju riječi iz srpskog pravopisa, postoji mogućnost da je ono bilo tamo prekucano sa rukopisnog originala Petra I Petrovića, koji je kasnije nestao. Nije sačuvan ni mogući odgovor iz Sankt Peterburga na ovo pismo.
Tri godine su prošle, počeo je rusko-turski rat, koji je trajao od 1787 do 1791. godine (to je bio bezuspješan pokušaj Otomanske imperije da povrati izgubljene zemlje, koje su pripale Rusiji tokom rusko-turskog rata od 1768 do 1774. godine, među njima i Krim, a Rusi su izvojevali niz velikih pobjeda, kako na kopnu, tako i na moru) i Rusija je morala da nađe vojne saveznike.
Ruska vladajuća elita, skoro sasvim zaboravivši na ranije nanesene uvrede crnogorskom mitropolitu, koji je bio oklevetan, sada visoko procijenivši njegove zasluge u upravljanju svojom zemljom i sjećajući se vladičinih riječi iz prethodnog pisma o svom narodu da su oni „odani i uvijek spremne sluge na zapovijedi Njenog veličanstva“ preko svog ambasadora u Veneciji A. S. Mordvinova obraća se za pomoć Petru I Petroviću Njegošu pismom, koje je napisano 4. februara 1788. godine: „Briga vaših prethodnika prema mom carskom dvoru, kao i vašeg cijelog naroda, kojim vi sada vladate i upravljate njihovim monaštvom, što je poznato svima, a posebno mojoj najuzvišenijoj carici, daje nam nadu da vašoj visokopreosvećenosti, čuvenoj po sposobnosti i sjajnoj nadarenosti, po vašem primjernom i skromnom životu, neće smetati da nam pružite pomoć na osnovu naše zajedničke vjere, koja nas sa vama povezuje, a ovo je vrijeme u kojem se možete dokazati i učinjeti Bogougodno i dobro djelo svemilostivoj mojoj carici i mom narodu, sa kojim vi tako pohvalno vladate“.
Okolnosti, koje su prinudile rusku Vladu da se obrate crnogorskom vladaru i narodu, bile se sasvim dramatične: „Rat, koji je Porta Osmanske imperije objavila, uznemirio je srca svih vjernih podanika Njenog imperatorskog veličanstva, a Nju je potsjetilo na obavezu pokajanja, tako da joj se više nešto slično nikad ne desi, a narodi, koji su iste vjere kao i mi, neće, naravno, odbiti da se sa nama ujedine, a posebno ne Crnogorci, koji su čuveni po hrabrosti, koji su se u svakom vremenu osjećali srećnim, kad je Rusija sticala i doživljavala slavu. Neka Vaša visokopreosvećenost i vaš narod pokažu dobro raspoloženje prema nama i učinite vaše ime besmrtnim“.
Mordvinov kratko objašnjava šta traži od „poznatih po hrabrosti“ Crnogoraca: „Ratnoj mornarici Njenog imperatorskog veličanstva, pošto uplovi u Sredozemno more sljedećeg mjeseca, potpomagaćete akcije u našim ratnim dejstvima, a ja neću zaboraviti da o vašoj vjernosti obavijestim moju caricu i budite sigurni da za usluge koje napravite neće, naravno, ostati bez Njenog priznanja.“ NASTAVIćE SE