-PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ
Neprijatelji su vršili pritisak na srpska krila i prijetili odsijecanjem odstupnice. Saveznici nijesu mogli u to vrijeme da pošalju pojačanja i dospjeli su samo blizu Krivolaka, a potom odstupili ka jugu. Iako se od vojnika krilo pravo stanje, fina duša jednostavnih ljudi osjetila je da se nešto strašno desilo. Namjeravana kontraofanziva sa Rudnika za trenutak je ubrizgala energiju u srpske trupe, ali se i to ubrzo pretvorilo u razočaranje. Kontraofanziva Druge armije oko Leskovca pokazala je da je moral kod srpskih trupa još visok i one su nagnale jače bugarske snage u odstupanje. Isti duh pokazao se i prilikom odbrane Končuljskog i Kačaničkog tjesnaca. Obuhvatni pokreti Austrijanaca i Njemaca sa sjevera i Bugara sa istoka i juga, paralisali su svaku veću aktivnost Srpske vojske, jer je bila i brojno slabija od dva jaka neprijatelja. Sve operacije neprijatelja su išle na to da presijeku odstupnicu, i svaki veći podvig srpske strane ili duža odbrana nekog položaja išli su naruku neprijateljima. Jedini cilj naše vojske u ovoj situaciji bio je da se izvuče iz teškog položaja, pošto je dotadašnji cilj – dobitak u vremenu dok ne stignu saveznici – bio iluzoran. Sačuvati živu snagu i materijal i voditi borbe sa što manje gubitaka, bilo je najpametnije rješenje srpske Vrhovne komande.
Ako se posmatraju ondašnji događaji, može se postaviti pitanje: Koji je bio najbolji plan u vrijeme kada su sa sjevera napali Austrijanci i Njemci, a Bugari dovršavali koncentraciju za napad na Srbiju sa istoka?
Prvi plan je bio da se na sjeveru fronta ostavi zavjesa od konjičkih jedinica, koje bi se lagano povlačile ka jugu, dok bi cjelokupna naša vojska bila grupisana prema Bugarima. Kad se potuče bugarska vojska, onda bi veza sa saveznicima oko Soluna bila uspostavljena i izbjeglo bi se odstupanje preko Crne Gore i Albanije.
Drugi plan je bio da se prema Bugarima ostavi zavjesa od konjičkih jedinica i slabih trupa treće kategorije, a da se sa glavnim snagama preduzme kontraofanziva kad Austrijanci i Njemci budu prelazili Savu i Dunav. Ovaj plan imao je manu – u slučaju neuspjeha na sjeveru, Srpska vojska mogla bi da izgubi baze, bez mogućnosti da odstupi na jug i mogla bi biti opkoljena.
Treći plan je bio da se nigdje ne prima bitka prije dolaska saveznika sa juga i da se vojska u redu i lagano povlači ka Crnoj Gori i Albaniji.
„Srpska vojska dala je sve što je mogla. Ona je svoju ulogu za ovaj period završila. Dosta nam je pobjeda koje nijesu dovele do završetka ratovanja. Moramo čuvati vojsku da poslije ne čekamo da nas neko drugi oslobađa”, govorio je vojvoda Radomir Putnik na konferenciji Vlade u Kruševcu u oktobru 1915. godine.
„Dobro, Radomire”, rekao mu je Pašić, „ali mi moramo ostati sa saveznicima do kraja, pa šta bude njima, neka bude i nama”.
„Onda ćemo lagano odstupati, ne primajući nigdje bitku”, završio je Putnik.
Velike starine su se razumjele.
Zbog takve sudbonosne odluke morala se obrazovati koaliciona vlada kojoj je Pašić uvijek pribjegavao kada bi nastupila teška vremena.
Trinaesti puk posio je položaj južno od Kruševca. Očekuje se pojava neprijatelja. Ali neprijatelj nije nadirao snažno. Tek drugog dana, na glavnom putu Kruševac–Kuršumlija, pojavi se neka gungula. Posmatram dogledom da ustanovim ko su ti koji dižu galamu marširajući u gomili. To mi je bilo sumnjivo i naredih da se otvori puščana vatra na tu gomilu, koja se brzo rasturi poslije prvih plotuna. To su Njemci htjeli da prevare nas imitirajući larmu i nered naših jedinica.
Puk je na miru i u redu odstupio. Naša artiljerija otvorila je vatru na prve neprijateljeve djelove koji su se pojavili u Jankovoj klisuri i koji su išli neoprezno. Kad granate i šrapneli pogodiše prvu jedinicu, ona se razbježa i crne tačke, poginuli, ostaše na livadi.
Na položaj kod Kutlova organizovan je ozbiljan otpor kako bi se dobilo vremena da Treća armija izmakne iz škripca u rejonu gdje se sastaju Zapadna i Južna Morava.
Išao sam sa bataljonom seoskim putem kad spazih u jednom voćnjaku na konju pukovnika Terzića (Božidar, kasnije general i ministar vojni od 1916.), komandanta Šumadijske divizije. Pukovnik mi dade znak rukom da dođem. „Vidiš li, Đukiću, onu čuku? Zove se Crna čuka. Ako neprijatelj izbije na nju, odbrana kutlovačkih položaja biće kompromitovana. Otiđi do pukovnika Popovića i reci mu da pošalje tamo dva bataljona i da tu čuku drži u svojim rukama”.
(NASTAVIĆE SE)