Glumica Ljiljana Đurić izvela je u Nikšićkom pozorištu kultnu monodramu „Petrijin venac” po motivima kultnog istoimenog romana Dragoslava Mihailovića. Režiju potpisuje Duško Anđić, a muziku Vanja Pilipović. Glavna junakinja je Petrija Đorđević, nepismena, ali inteligentna žena koja u životu proživljava brojne muke i porodične nesreće. Iako je Petriju odigrala prvi put prije nešto više od tri decenije Đurićeva kaže da je i danas tumači sa istim žarom.
– Poslije mnogo godina uopšte mi nije teško da igram Petriju jer sam, možda privatno slična njoj. Postoje ljudi kojima je cijelog života čaša do pola prazna i ljudi kojima je cijelog života čaša do pola puna. Ja sam od onih kojima je čaša do pola puna. U suštini to je jednako ali, bitno je kako to doživljavate. Mislim da je i Petriji, zbog svega što je snašlo i gorčine i radosti, čaša ipak do pola puna. To je njena suština. Ne kuka, ne plače, nego je odraz silne snage jer na plećima može da izdrži cijeli svijet, kazala je Đurićeva.
Petrija Đorđević je poput srpske heroine Milunke Savić, model žene koja predstavlja svu muku jedne države, jednog roda.
– Još dok sam pročitala Mihailovićev roman zamišljala sam taj zemljani pod, tu kuću u kojoj je Petrija rasla, muku sa kojom je živjela, neznanje, ali i inteligenciju koja izbija iz takve žene. Sva muka jedne države, jednog naroda počiva na takvim ljudima, na Petrijama, na Milunkama. Mi koji ih glumimo samo smo tu negdje u prolazu, a jedino što možemo da uradimo je da ih na neki način nanovo oživimo. Da pokažemo kolika je njihova snaga – naglasila je glumica.
Đurićeva je jedna u nizu glumica koje su se srodile sa Petrijom i njenim životnim nedaćama, mukama seoske žene sa polovine prošlog vijeka. Glumica kaže da je „Petrijin venac” umjetnicima neiscrpna inspiracija.
– Dragoslav Mihailović je odličan pisac, i drago mi je da je njegova književnost uvedena u školi program kao obavezna literatura. Dopala mi se ideja ministarstva Srbije da za djela pisaca koji se redovno uče u školi daje licencu za predstave. Onda đaci gledaju predstavu umjesto da čitaju knjigu, a u školi analiziraju kao pročitanu lektiru. Mislim da je to dobar put da se djeca ponovo vrate pozorištu, da se odvoje od televizije i rijalitija, a istovremeno da nauče nešto o književnosti – rekla je Đurićeva.
Monodrama koja je izvedena u Nikšiću rađena je u produkciji beogradskog „Favi” teatra, na festivalu u Moskvi nagrađena je „Srebrnim vitezom”, a na 11. Festivalu malih scena Republike Srpske, koji je održan u Istočnom Sarajevu, proglašena je za najbolju predstavu.
B.B.
Pozorište ne može da umre
Ljiljana Đurić rođena je 1955. godine u Konjicu, a Akademiju je završila u Sarajevu. Osim u pozorištu ostvarila je značajne uloge u TV serijama i filmovima. Svojevremeno na pozorišnom festivalu „Joakim Vujić” proglašena je za najboljeg mladog glumca, na festivalima monodrame dva puta je nagrađivana za najbolju monodramu, nosilac je Statue slobode za najbolje žensko glumačko ostvarenje 1984. godine. Za ulogu u predstavi „Samo da znaš koliko te volim” dobila je prvu nagradu za najbolju žensku ulogu, kao i drugu koju dijeli sa kolegom Milenkom Pavlovim i to za najbolji glumački par festivala 2009. godine. Bila je predsjednica Udruženja dramskih umjetnika Srbije, a na pitanje kakav je danas status njen i njenih kolega odgovorila je da je na njima pronađu svoje mjesto u ovom svijetu. Dramski umjetnici danas su, smatra ona, u duhovnoj i naučnoj tranziciji.
- Moramo shvatiti da dolaze prelomni trenuci u životu kada se mnogo što- šta mijenja. Zaista živimo u tehnološki prelomnom trenutku, iako hoćete i političkom prelomnom trenutku. Današnji sistem i ono stanje svijesti, kakav je bio u državi u kojoj sam rođena, vaspitana, školu učila i postala glumica, u potpunosti se razlikuju. I položaj glumca je drugačiji. Mislim da će se pronaći neki novi oblik pa će možda postojati neki virtualni glumac koji će u svojoj sobi, zahvaljujući tehnici, praviti neke predstave, postavke na bilo kom dijelu svijeta. Međutim, čvrsto vjerujem u umjetnost, u pozorište, u glumce i u to da pozorište ne može da umre – naglasila je Đurićeva.