Među onima koji su u praskozorje današnjeg dana prije 81 godinu u Virpazaru, na Carevom lazu, Pavlovoj strani, Mišićima, Čevu, Vrlostupu... ispalili prve ustaničke plotune i više srcem i čelom nego oružjem krenuli protiv stoglave okupatorske aždaje, bio je i, tada tridesetosmogodišnji Ceklinjanin Petar Savov Gazivoda.
Ovaj svijet je ugledao u Rvašima 1903. godine i već na pragu života se suočio sa svim njegovim surovostima i nemilostima. Osjetio strahote balkanskih i posebno Prvog svjetskog rata, osjetio muku siročeta bez oca, ali i, uz majku, djeda i babu, u kući i sredini u kojoj se do toga od pamtivijeka držalo, za sva vremena utuvio da su čovjekoljublje i istinoljublje, slobodoljublje i pravdoljublje, čast, čojstvo i hrabrost iznad svega.
Nije stoga bilo nikakvo čudo da je Petar Gazivoda tako rano stasao. Što se već 1920. godine, kad je u Rvašima formirana prva ćelija Komunističke partije Jugoslavije, kao sedamnaestogodišnjak opredijelio za te ideje. Njegov aktivizam, ozbiljnost i ugled u narodu, prevazilazili su granice Ceklina u kojem je Komunistička partija već u prvim godinama stekla više od pet stotina članova i simpatizera. Sve je, naravno, jasno ako se zna da je u to vrijeme predsjednik opštine na Rijeci Crnojevića bio komunista Lazar Lopičić, a poslanik Jovan Tomašević, začetnik, rodonačelnik Komunističke misli i ideje u Crnoj Gori.
Ipak, istinski borbeni i revolucionarni put Petra Gazivode počeo je 26. juna 1936. godine na Belvederu kod Cetinja, gdje je – može se bez pretjerivanja reći – planula ona slobodarska, ustanička, revolucionarna baklja, koja će se rasplamsati u praskozorje 13. jula 1941. godine:
– Povod za organizovanje Belvederskih demonstracija (odnosno pohoda na Cetinje, prim. B.S) – zapisao je kasnije Petar Gazivoda – bio je težak i nečovječni tretman uhapšenih komunista iz Crne Gore nakon provale u Partiji. Crnogorski komunisti su maltretirani i mučeni u policijskim zatvorima i kazamatima Dubrovnika i Sarajeva i mi smo tražili da se odmah vrate u Crnu Goru i da im se sudi pred crnogorskim sudovima.
Dan-dva prije tog krvavog sukoba golorukog naroda sa kordonima do zuba naoružanih žandarma, koji su na Belvederu zaustavili demonstrante, pohapšeni su organizatori demonstracija. Među njima i Petar Gazivoda. Epilog je poznat: na Belvederu su poginuli Stevo Vujović, Šunja Vukmanović, Marko Jovićević, Niko Petričević, Ilija Ražnatović i Jovan Šofranac, a više od 20 demonstranata je ranjeno, a u zloglasni kazamat Bogdanov Kraj dospjelo je njih oko 50. Većina ih je, među njima i Petar Gazivoda, ostalo u zatvoru više od dva mjeseca i oslobođeni su tek nakon višednevnog štrajka glađu.
Borbeni put Petra Gazivode, iskusnog vojno-političkog rukovodioca, komesara i ratnika kojeg je, po svjedočenju njegovih saboraca, krasila smirenost i umjeće ispoljavano i u najtežim situacijama (zbog svega toga je dobio nadimak „Strateg”), predstavlja oličenje borbenog puta jedinica sa kojima je četiri godine krvario na bojištima za slobodu širom Jugoslavije – od Rvaškog gerilskog voda, Lovćenskog narodnoodlobodilačkog partizanskog odreda, slavne Četvrte crnogorske proleterske do Osme krajiške brigade:
– Skromnost, popularnost, pribranost, odlučnost, doslednost, pravičnost i veliko junaštvo Petra Savova Gazivode bili su sastvani dio njegove ličnosti. On je pripadao predratnim revolucionarima tima Stanka Dragojevića, Marka Mašanovića, Steva Mašanovića i drugih lučonoša ideja marksizma, koji su u Ceklinu i Crnoj Gori svoj život i svoju sudbinu vezali za sudbinu svoga naroda, za revolucionarni radnički pokret i koji nikome i ništa nijesu dužni ostali – veli u svojim sjećanjima na Gazivodu njegov ratni drug, general-pukovnim Blažo S. Janković, koji dodaje da je u njegovom liku „bila spojena komunistička postojanost, vojnička hrabrost i veliko srce čovjeka čija je toplina zračila svuda oko njega”.
Kad je 1951. godine skinuo vojničku uniformu imao je čin potpukovnika Jugoslovenske narodne armije, a onda se posvetio politikom radu u Centralnom komitetu SK Crne Gore.
Vječno je počinuo 26. avgusta 1985. godine. Njegovo ime, po mišljenju mnogih njegovih saboraca, možda i nepravedno, nije ovjenčano oreolom narodnog heroja, ali je na njegovim grudima sijala Partizanska spomenica 1941. i još desetak najviših odličja za hrabrost ljudske vrline. Najsjajnije odličje i najveće priznanje je ipak to što ga ljudi, ne samo u njegovom rodnom Ceklinu, i danas spominju po dobru.
Budo Simonović
Smio svakome pogledati u oči
Za Petra Gazivodu je među njegovim saborcima važilo da je bio čovjek koji je smio svakome pogledati u oči. Koju godinu prije smrti, tako, oštro je reagovao na priču svog nekadašnjeg komandanta, narodnog heroja Sava Drljevića, koji je pisao o prvom oslobođenju Livna 1942. godine i obračunu sa Francetićevom ustaškom Crnom legijom. Kako je i potpisnik ovih redaka nedavno pisao o tome, evo dijela Gazivodinog reagovanja koje se znatno razlikuje u pojedinostima:
„U opisu situacije i nabrajanja boraca koji su iz ‘zapaljenih’ bornih kola izbacili osam sanduka municije, jedan sanduk bombi i dva puškomitraljeza (a ne mitraljez, kako stoji u feljtonu), Savo Drljević navodi imena Dušana Strugara, Vukice Mićunović, Voja Sjekloće i Jova Zvicera, kao neposrednih učesnika u toj akciji, što je potpuno netačno. Akciju su neposredno izveli: Mile Radosavljević, Simo Barović, Dragica Đurašković, Pavuša Šćepanović i ja, Petar S. Gazivoda” – kategoričan je on uz napomenu da „moralna načela Revolucije obavezuju da o njoj pišemo istinito i nepristrasno”.
Za nezaborav
Nikad nije naodmet podsjetiti da je u Trinaestojulskom ustanku u Crnoj Gori učestvovalo oko 32.000 boraca, odnosno oko 66 odsto vojno sposobnog stanovništva i da je za samo nedjelju dana okupator poražen i istjeran iz svih mjesta izuzev Cetinja, Podgorice, Nikšića i Pljevalja u kojima je imao veoma utvrđene garnizone
Direktiva
Kao odani, privrženi i disciplinovani komunista, Petar Gazivoda je slijedio direktivu Partije i nije se ženio sve do konačnog oslobođenja zemlje i pobedjede. Od njega je, ipak, ostao široki trag – sinovi Veselin, Radomir, Slobodan i Branimir.