Državno tužilaštvo Crne Gore još ćuti povodom izjava bivšeg ministra Republike Srpske Momčila Mandića da je dugogodišnji crnogorski premijer Milo Đukanović obezbjeđivao gorivo za tenkove u Srebrenici. Zločin u Srebrenici se dogodio u julu 1995. godine, a Milo Đukanović je tada bio premijer Crne Gore, kao i godinama kasnije, praktično sve do kraja 2016. godine. Iz službe za odnose s javnošću crnogorskog državnog tužilaštva juče nisu odgovorili na pitanja „Dana” da li ispituju Mandićeve navode da je Đukanović obezbjeđivao gorivo za tenkove u Srebrenici.
Momčilo Mandić je za Dan” u julu 2012. godine kazao da je Đukanović slao gorivo za tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice.
– Ne mogu da zaboravim pomoć koju su Milo Đukanović i njegova vlada 1994. godine upućivali Vojsci Republike Srpske i našem narodu, i to u trenucima kada nam je Slobodan Milošević uveo sankcije. Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje je slao upravo Đukanović. Ko zna šta bi bilo sa Republikom Srpskom da te pomoći nije bilo. Mi smo bili pred porazom, a Đukanović nam je tada prodao naftu kojom smo napunili prazne rezervoare naših tenkova i spasili Republiku Srpsku – rekao je tada Mandić.
Međutim, crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo, koje je nadležno i za ratne zločine, a na čijem čelu je Milivoje Katnić, ćuti o eventualnoj odgovornosti dugogodišnjeg premijera a sadašnjeg lidera vladajućeg DPS-a.
Osim što je pomenuo Đukanovića, Mandić je izjavio i da ne smije zaboraviti ni pomoć koju im je upućivao tadašnji ministar zdravlja Miomir Mugoša, koji je Hercegovini darovao dvije poljske bolnice.
U izjavi za „Dan”, Rifat Rastoder, bivši poslanik DPS-a i funkcioner u Skupštini Crne Gore, koji je već duže posvećen problematici suočavanja sa istinom o dešavanjima u poslednjoj jugoslovenskoj ratnoj drami, istakao je da svačija odgovornost mora biti utvrđena.
– U odsudnom periodu, kada se odlučivalo o mogućem mirnodopskom ili ratnom razrješenju poslednje jugoslovenske krize, Crna Gora je bila, možda, i odlučujući tas na vagi u prilog ondašnjih ostrašćenih zagovornika sile. Samim tim bi trebalo biti određena i njihova politička i moralna odgovornost za dešavanja i, naročito, zločine koji su uslijedili. Za pravnu kvalifikaciju pojedinačnog učinka, međutim, potrebni su konkretni dokazi. A nadležni Međunarodni sud za zločine, izuzimajući jedan manji broj oficirskog kadra, nije dao dovoljno argumenata da ih i optuži. Moguće da je to i zbog toga što ih nije smatrao relevantnim u procesima stvarnog odlučivanja – pojasnio je Rastoder.
Nažalost, kako je istakao, nadležne međunarodne instance maltene istom tom rukovodstvu i dalje gledaju kroz prste očiglednim prećutkivanjem i nove odgovornosti za očiglednu opstrukciju suočavanja sa istinom o dešavanjima u pomenutom periodu.
– Jer, uprkos jednom broju nagovještaja civilizovanijeg ponašanja (prvo u regionu suđenje za ratni zločin ubicama bosansko-hercegovačke porodice Klapuh, prvo u regionu hapšenje i suđenje jednom od aktera otmice putnika iz voza Beograd–Bar; visoki predstavnici Crne Gore su među prvima u regionu odali poštu žrtvama genocida u Srebrenici, i slično) iako je i u Crnoj Gori kao i u ime Crne Gore na drugim područjima u istom tom periodu počinjen i jedan broj zločina, oni ne samo što do dan-danas nijesu na adekvatan način apsolvirani, nego svi su izgledi da za tako nešto nema ni političke ni institucionalne volje – rekao je Rastoder.
On je objasnio da, pored dva već pomenuta, i sudski, kako-tako, apsolvirana zločina „Ubistvo porodice Klapuh iz BiH” i „Otmica putnika iz voza Beograd–Bar”, u kojima su, doduše, glavni akteri bili strani državljani, sudski su – i to tek nakon naših višegodišnjih prozivki u Skupštini Crne Gore i javnosti – tertirani i sledeći slučajevi.
– Istražni i sudski postupak je vođen protiv šest osumnjičenih za ratni zločin iz 1991. i 1992. godine – mučenja i druge torture zarobljenika u „Sabirnom centru Morinj” kod Risna. Suđeno je devetorici osumnjičenih za ratni zločin protiv civilnog stanovništva – deportacije izbjeglica iz BiH iz Crne Gore, tokom 1992. i 1993. godine. Suđeno je sedmorici osumnjičenih za zločin – kršenja pravila međunarodnog prava na štetu civilnog stanovništva bošnjačko-muslimanske nacionalnosti sa područja Bukovice kod Pljevalja. Suđeno je dvojici osumnjičenih za napad na kombi sa radnicima ŠIK-a „Velimir Jakić” u Pljevljima. Suđeno je petoro lica za djelo „terorizma” u Pljavljima, koje je kasnije preinačeno na „ometanje službenog lica u vršenju službenih radnji”. Suđeno je osmorici za zločin likvidacije izbjeglica sa Kosova aprila 1999. godine, u mjestu Klauđerski Laz kod Rožaja. Ipak, izuzev osude četvorice aktera dešavanja u tzv. logoru „Morinj”, za koji je neposredno bila zainteresovana susjedna Hrvatska, u ostalim slučajevima u kojima su akteri bili državljani Crne Gore, navodno, nije bilo dokaza za bilo kakvu krivicu – kazao je Rastoder.
Koordinator Građanske alijanse Milan Radović navodi da zasad imao deklaracije, odštetu žrtvama za zločin za koji nijesu utvrđeni krivci i sudske presude po kojima je najveću kaznu dobio kuvar.
– A od kompenzacija žrtvama najveću korist imali su oni koji su učestvovali u kreiranju atmosfere za zločin. I na kraju nagrade za mirotvorstvo upravo vođama zločinačkog poduhvata su tužna slika crnogorskog suočavanja sa prošlošću. Najveća ironija je da su žrtve čak počele da podržavaju dželate. Srećom, postoji dosta pisanih tragova i svjedoka pa u danu kada Miloševićevi saborci budu mogli da odgovaraju, uz sve ostalo, i ovo im neće biti zaboravljeno. Zna se ko je slao Karadžiću gorivo, ko je jurišao na Dubrovnik, deportovao izbjeglice, etnički čistio Bukovicu i na kraju opstruirao pravdu – kazao je Radović. M.VEŠOVIĆ
Krije se istina
Saradnik u Centru za građansko obrazovanje Tamara Milaš kaže da je veoma važno insistirati na utvrđivanju odgovornosti svih onih koji su na različite načine doprinijeli genocidu u Srebrenici i uporedo njegovati kulturu sjećanja na žrtve.
– Zabrinjavajuće je što crnogorski obrazovni sistem ovaj, kao ni druge ratne zločine iz savremene istorije ne prepoznaje kao bitne za obradu. Dobijamo generacije studenata i đaka koji o Srebrenici ne znaju ništa, jer u udžbenicima ne postoji nijedna rečenica o genocidu u Srebrenici – rekla je Milaš.
Bježe od odgovornosti
Sekretar Građanskog pokreta URA Mileta Radovanić navodi da je izrazito potrebno da, kao društvo, iskažemo jasan stav prema zločinima počinjenim u Srebrenici, ali i na mnogim drugim mjestima širom naše bivše države, te da pokrenemo prijeko potrebne procese suočavanja sa prošlošću.
– Posebno zabrinjava to što sadašnju vlast u Crnoj Gori čini ista ona garnitura koja je proistekla iz matrice ratnih ideologija devedesetih. Ti politički kameleoni mijenjali su svoju ideološku stranu više puta i prilagođavali se aktuelnim političkim trenucima, ali istorija nikada neće zaboraviti njihovo aktivno učešće u ratnim pohodima – kaže Radovanić.
Komemoracije nijesu dovoljne
Tim Anime je naveo da je proces iscjeljenja društva otežan organizovanim zaboravom i veličanjem zločinaca, a da izostaje i uvažavanje patnji žrtava.
– Uprkos simboličkog izvinjenja, obilježavanjem ovog dana prisustvom ljudi iz vlasti komemoraciji i posjetama spomenicima žrtvama u Crnoj Gori se ne razvija svijest o važnosti istine i odgovornosti za učinjeno. Govoriti o posledicama ratničke prošlosti znači govoriti o budućnosti u miru – kazali su uz Anime.
Zamagljivanje istine
Kako je rekao Rifat Rastoder, teško se oteti utisku da su svi sudski procesi bili samo u funkciji klasičnog zamagljivanja istine i podhranjivanja amnezije svega što bi moglo i asocirati na konkretnu odgovornost.
– Otuda i uvjerenje da bi svaka iole objektivnija analiza potvrdila da se ubjedljiva većina građana danas lakše i jednostavnije sjeća godišnjica i datuma kojekakvih srednjovjekovnih bitaka sa Turcima nego datuma nedavnog neslavnog pohoda na Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Srebrenicu i slično. Najvjerovatnije zbog toga malo njih se i dotiče pitanje odgovornosti za predmetna dešavanja. Ostaje još da vidimo hoće li i na to nadležne međunarodne instance i dalje sve ćutati. Mi neki ćemo, u svakom slučaju, i jedne i druge stalno podsjećati i prozivati. Biće tako i u utorak, 11. jula, na Dan sjećanja na srebreničke, kao i sve druge civilne žrtve iz poslednje jugoslovenske ratne drame, kao i svakom drugom pogodnom prilikom – kaže Rastoder.