- PIŠE: dr Vukić Ilinčić
Dilemom da li je Podgorička skupština bila legalna i legitimna bavili su se mnogi naučnici i publicisti. To pitanje nije novo, ono je postavljano i između dva svjetska rata od pojedinih pravnika i publicista, koji su sa separatističkih pozicija osporavali odluke Podgoričke skupštine, odnosno odluke o ujedinjenju 1918. godine.
Pitanje legaliteta Podgoričke skupštine zadnjih godina se u Crnoj Gori posebno intenziviralo iz čisto političkih razloga i političke patetike, koja je upotrebljavana (zloupotrebljavana) u političke svrhe, s vremena na vrijeme kako su okolnosti zahtijevale, po onoj latinskoj Divide et impera (zavadi pa vladaj). Oni ostrašćeniji išli su dotle, da je Skupština donijela odluke pod pritiskom „srbijanskih bajoneta” – što je notorna laž, jer je raspoloženje za ujedinjenjem bilo opšte. Pri tom ne osporavaju odluke AVNOJ-a, već ih smatraju demokratskom i zakonitom tvorevinom, iako je Podgoričku skupštinu i AVNOJ nemoguće porediti u svim segmentima. Granice Republike Crne Gore, koje su i današnje državne granice, iz 1943. odnosno 1945. godine, i te kako su kraće od granica i teritorije iz 1913. godine, a isto tako od administrativno-teritorijalne oblasti Zetske banovine u unitarnoj Kraljevini Jugoslaviji. Na Podgoričkoj skupštini bili su poslanici iz novooslobođenih oblasti poslije balkanskih ratova i po tome je bila mnogo demokratičnija od Skupštine iz 1913/1914. godine, a izjašnjavanje je bilo slobodnije od svih dotadašnjih izbora u Crnoj Gori (počev od 1907. godine), koji su često bili farsa i zbog toga nazivani „Gospodareva komedija”.
Poslije Drugog svjetskog rata, ovim pitanjem (ujedinjenje i Podgorička skupština) bavio se najviše akademik Dimitrije Dimo Vujović, poznati istoričar i autoritet (moj profesor – primj. V. I. ), koji je najviše istraživao izvornu građu o ovom pitanju, sistematizujući je u svojim najpoznatijim djelima. A najpoznatije je, svakako, „Ujedinjenje Crne Gore i Srbije”, koje je objavljeno u Titogradu 1962. godine, a predstavlja publikovanu Vujovićevu doktorsku disertaciju odbranjenu godinu dana ranije na Sarajevskom univerzitetu pred autoritativnom komisijom koju su činili: dr Branislav Đurđev, dr Hamdija Kapidžić i dr Ferdo Hautman.
Prema Vujoviću, organizovanje izbora, sazivanje i višednevno zasijedanje i volja naroda za ujedinjenjem koja je bila opšta, sa istoriografskog stanovišta ne mogu biti sporni. Zatim, da organizatori izbora za Podgoričku skupštinu su radili prema „objektivnim okolnostima” jer okolnosti nijesu „dozvoljavale da drugačije postupaju”, da za tajne izbore nije bilo uslova, nijesu postojali ni birački spiskovi ni evidencije uopšte, tek se bilo izašlo iz rata, a pojedini organi vlasti tek uspostavljeni nijesu imali vremena da rade jedan tako zamašan posao.
Podgorička skupština imala je svojih prednosti u odnosu na Narodnu skupštinu iz saziva 1914. godine, koja je „takođe birana javnim glasanjem” – kaže akademik Miomir Dašić (moj profesor i mentor na izradi doktorske disertacije – primj. V. I. ), i nastavlja, da je Podgorička skupština bila triput brojnija u odnosu na onu iz 1914. godine, da je od 165 verifikovanih poslanika Podgoričke skupštine 56 imalo fakultetske diplome, 6 sveštenika i učitelja, 25 narodnih glavara, 14 zemljoradnika i 3 omladinca, i da su većinu poslanika činili mlađi ljudi. Dalje, navodi da je u Podgoričku skupštinu izabran priličan broj pristalica kralja Nikole (zelenaša), koji su prilikom izglasavanja odluke o ujedinjenju bez izuzetka glasali za ujedinjenje, da se u njoj našlo oko 50 odsto novih poslanika u odnosu na sastav skupštine iz 1914. godine, i da, s obzirom na sastav i raspoloženje za ujedinjenjem izraženo na narodnim skupovima u Andrijevici, Beranama, Peći, Đakovici, Pljevljima, Bijelom Polju i drugim mjestima, nema mjesta sumnji da ne bi bili izabrani ljudi koji su vatreno zastupali ujedinjenje. Dašić, praveći poređenje sa Skupštinom iz 1914. godine, konstatuje da bi, „čak kad bi svi pravaški poslanici bili protiv ujedinjenja, među 16 virilnih poslanika (poslanici po položaju – primj. V. I. ) bilo je i ujedinitelja”, i u tom slučaju bi „većina glasala za ujedinjenje”.
Podgorička skupština i njene odluke postale su stvarnost, realnost i imale su legitimitet i legalitet. Međutim, na Badnji dan, 23. decembra 1918. godine (st. kal.), pojavio se proglas kralja Nikole u Glasu Crnogorca. U proglasu ističe zasluge Crne Gore u ujedinjenju, ali oštro napada Srbiju, izjavljuje da je i on (kralj) za ujedinjenje, ali ne za ono kakvo hoće Srbija, te ukazuje na nezakonitost odluka Podgoričke skupštine. Baš u tim danima dolazi do pobune. Prema izjavi jednog od njegovih ministara, kralj Nikola je bio zadovoljan viješću o pobuni. Kada su mu donijeli telegram sa tom viješću, koji je stigao od konzula iz Rima, konstatovao je: „Uviđam da Crna Gora neće otići kao djevojka bez prćije”.
(Nastaviće se)