-PREVEO I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ
U Preobraženskom se radilo užurbano i u početku su iz Kremlja na to gledali sa ironijom i pomalo sa čuđenjem, a zatim sa sve većom zabrinutošću. A ti vojnici-zabavljači su veoma brzo postali pravi vojnici. Sve vrijeme, naporedo sa Preobraženskim, u Petrovom životu je stalno prisutno i to njemačko naselje, u kojem on nalazi sebi učitelje, koji su mogli da zadovolje njegovu radoznalost prema raznim zanatima i instrumentima, a što je najvažnije, prema vojnoj nauci. U njemačkoj koloniji u to vrijeme su živjeli dva generala i mnogo oficira, koji su već bili na vojnoj službi u raznim evropskim armijama i koji su učestvovali u mnogim bitkama.
Početkom 1690. godine, kada su dvije čete vojnika-zabavljača postale pukovi – Preobraženski i Semenovski (imena su dobili po nazivima sela, gdje je bila stacionirana Petrova vojska), skoro svi oficiri, koji su tu bili na službi, bili su stranci, Rusi su bili samo narednici. Tačno je da je komandant pukova, ipak, bio Rus – Golovin, „čovjek koji je bio mnogo glup, ali je dobro poznavao vojnu obuku”, kako se o njemu izjasnio knez Kurakin.
I u budućim poslovima Petar je sačuvao sličan prilaz i primjenjivao ga je u svojim mnogogodišnjim reformama, strani stručnjaci su zauzimali počasna i uticajna mjesta, ali, ipak, na glavnim mjestima su bili postavljeni Rusi, čak iako su bili nesposobniji i nestručniji od stranaca.
Car je tjerao Ruse da uče kod stranih specijalista, ali nikad nije zaboravljao i zapostavljao nacionalni prioritet. Petrov stav na tom planu, koji je bio formiran veoma rano, može se ovako najkraće izraziti: korist od saradnje je obostrana i glavni uslov za to je: Zapad postoji radi Rusije, a ne Rusija radi Zapada. U tom smislu, Petar je bio, po logici Berdajeva, tipični evropejac, lako je uspostavljao kontakte, bez skepse je prihvatao zapadnu nauku, kritički je odvajao ono što je bilo nepotrebno, a zatim koristio ta znanja za nacionalne interese.
O tome kako je Petar postepeno ulazio u, za njega novu, oblast nauke uz pomoć stranaca, lako je propratiti na primjeru skoro klasične priče s astrolabijumom. Po sjećanjima samoga Petra, 1687. godine za vrijeme razgovora sa knezom Dolgorukim, koji je ispričao dječaku da je on nekada imao instrument, koji mu je kasnije ukraden, na kojem se „mogla da odredi distanca ili rastojanje, a da ne dolaziš do tog mjesta”. Dječak se toliko uzbudio da je odmah zahtijevao da mu donesu astrolabijum iz inostranstva. Kad je dobio instrument, ali pošto nije znao njim da rukuje, Petar se obratio za pomoć čuvenom njemačkom doktoru. Taj doktor je iz Njemačke kolonije poslao mladom caru Holanđanina Franca Timermana, koji je kasnije, poslije Nikite Zotova, postao Petrov učitelj. Sačuvane su sveske iz tog perioda, gdje se dobro vidi kako je Petar u početku izučavao aritmetiku i geometriju, a zatim nauku o artiljeriji i izgradnju utvrđenja. Naučnici, koji su proučavali te sveske, bili su podjednako dirnuti dvjema stvarima, sa jedne strane, kako je mladi Petar veoma loše poznavao pravopis i koliko je mnogo matematičkih grešaka pravio holandski učitelj, a sa druge, nevjerovatna brzina sa kojom je Petar ovladavao znanjima. On je veoma brzo savladao sve čemu ga je učio Timerman, sa lakoćom je naučio sve o astrolabijumu, veoma brzo je naučio gradnju utvrđenja i bez mnogo napora izračunavao dužinu leta puščanog zrna.
Sa tim istim Timermanom u selu Izmajlovu Petar je slučajno našao stari engleski brodić, od čega je i počelo carevo interesovanje za more, navigaciju i brodogradnju. Sa tim se postepeno širilo polje rada. Sve je počelo od uske moskovske rečice Jauze i Prosjanskog vještačkog jezera u selu Izmajlovu, zatim se radilo na malom Plešćejevskom jezeru kod Pereslavlja-Zaljeskog, kasnije je to bio Arhangelsk na sjeveru i Azov na jugu i na kraju, kako je to već poznato – Baltičko more.
U Njemačkoj koloniji Petar nije našao samo njemu potrebna znanja, već i razonodu za dušu: raspoložene drugove za pijančenje, strastvenu ljubav, i mnogo prijatelja, od kojih je Švajcarac Franc Lefort postao glavni u dužem vremenskom periodu.
Mišljenja ruskih istoričara o toj značajnoj ličnosti su bila potpuno različita. Svi se slažu da se Lefort nikad nije miješao u Petrove poslove, nikad nije koristio svoje prijateljstvo sa carem za ostvarenje ličnih interesa, bio je njegov iskren sledbenik i dosta je doprinio ostvarenju gospodarevih interesa na Zapadu. Mnogi pripisuju baš Lefortu ideju o Petrovom putovanju po inostranstvu, koje je odigralo veliku ulogu u istoriji Rusije. Uz to su veoma često prebacivali krivicu na Švajcarca zbog toga što car nije dobio samo potrebna znanja u Njemačkoj koloniji, nego i strast za prekomjernim ispijanjem vina i razuzdanim terevenkama.
(Nastaviće se)