-PREVEO I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ
Car Fjodor je umro 27. aprila 1682. godine u dvadesetoj godini života, ne ostavivši iza sebe naslednika. U uslovima suprotstavljenih i zavađenih klanova – Miloslavskih i Nariškinih (rodbina prve i druge žene cara Alekseja Mihajloviča), stariji polubrat je bio jedina garancija mirnog Petrovog života. Fjodor je bio nemoćan, ali je bar imao zdrav razum, a maloumni Ivan, jedina nada Miloslavskih, bio je nesposoban za bilo kakav državnički posao, iako je formalno imao pravo da prije Petra stupi na presto. Upravo zato, odmah poslije Fjodoreve smrti, Velikaška skupština i Crkveni sabor, predstavnici tadašnje ruske elite, izjasnili su se u korist Petra i odbacili Ivanovu kandidaturu, još dok su bili okupljeni, odmah poslije sahrane. Na Petrovoj strani našao se i patrijarh, čija je riječ tada imala posebnu težinu. Na kraju se u Kremlju okupila ogromna masa ljudi i, takođe, uz povike i galamu, podržala zdravog, a ne bolesnog naslednika prestola. Kasnije su to neki istoričari počeli nazivati staleškom skupštinom, mada je, naravno, ta iznuđena inprovizacija pomalo ličila na ozbiljne izbore cara.
Miloslavski su dali odgovor na to, ali malo kasnije. Ako se sinovi Alekseja Mihajloviča, po toj liniji, nijesu odlikovali ni zdravljem, ni pameću, ni odlučnošću, onda je u njegovoj kćerki Sofiji bila sakupljena sva energija i volja, koja je nedostajala braći. Ona je bila častohlepna i najemancipovanija žena Rusije u tom vremenu. Ona je i predvodila borbu Miloslavskih protiv Nariškinih i desetogodišnjeg Petra. Njen najaktivniji pomoćnik je bio najuticajniji pretstavnik porodičnog klana Ivan Miloslavski.
U najkraćem roku, već u maju, Sofija je, vješto vodeći intrige, uspjela da uzbuni narod protiv nove vlasti, oslanjajući se na strelce (vojnici-plaćenici), koji su tada činili glavninu ruske armije. Najstrašnija scena, kako su bili i isplanirali organizatori pobune, odigrala se u Kremlju, gdje je pred očima maloljetnog Petra ogromna rulja zvjerski rastrzala mnoge iz roda Nariškinih. Kao rezultat majskog bunta pojavilo se dvovlašće Ivana i Petra (pri čemu je maloumni brat smatran prvim, a pametni drugim carem). A faktički zemljom je vladala Sofija.
Petar se, po svjedočenju očevidaca za vrijeme majske pobune, držao začuđujuće hrabro, koje nije svojstveno djetetu tih godina i tada je zauvijek zapamtio lica i imena svih svojih neprijatelja. Kasnije, kad je došao na vlast, to nije oprostio čak ni mrtvim. Za vrijeme mučenja strelaca, car im je naredio da iskopaju sanduk Ivana Miloslavskog, koji je bio tu sahranjen i taj sanduk stave na mjesto pogubljenja, da se na njega slijeva krv pogubljenih. Skoro prvo šta je kupio, kad je Petar bio na čuvenom putovanju po inostranstvu, bila je to giljotina. Onda je car poslao „suvenir“ u domovinu, koji je stigao u domaćinstvo kneza Fjodora Romodanovskog – svojevrsnog ministra unutrašnjih poslova i progonitelja političkih prestupnika. Knez je odlično shvatio poruku i odmah po dobijanju zastrašujućeg poklona, detaljno je obavijestio cara, kako je i zašto „instrument“ pušten u rad.
Malo kasnije, vrativši se hitno sa putovanja povodom prijetnje novom pobunom strelaca, Petar će lično da vodi istrage u samicama za mučenje, a zatim lično da siječe glave prestupnicima, i nije isključeno da je to radio sa tim istim „suvenirom“ – zapravo giljotinom.
Petar je sa široko otvorenim očima i bez ijedne suzice posmatrao sve to kako rulja rastrže na komade Nariškine i nikome ništa nije oprostio. Nije oprostio čak ni kremljovskim zidinama, ni samoj Moskvi, gdje je kao dijete morao da sve to preživi i pretrpi takav užas. Kad je odrastao, on navraća u njemu omražen grad samo u slučajevima krajnje nužde, tu mu se ne živi, sve vrijeme se premješta sa mjesta na mjesto, više voli da prenoći u tuđim kućama po okolnim selima u Podmoskovlju ili na salašima, čak i u Njemačkom naselju, nego u Kremlju, gdje bi mu se svaki put prikazivala priviđenja.
Kuća u kojoj je volio da živi, pojavila se mnogo kasnije. To mjesto je bila močvara, gdje još nije bio izgrađen Sankt Peterburg, koje je stalno bilo pod vodom i prepuno vlage, a čak nije živio ni u kući, već u baraci i tu se Petar osjećao sigurno, udobno i spokojno. Za njega je najvažnije bilo da je što dalje od Kremlja i od priviđenja u njemu. Moskovski dvorci su ga asocirali na pakao, a peterburška močvara je bila za njega raj.
Poslije Sofijine pobjede i potresnog poraza Nariškinih, Petar se sa majkom preseljava u podmoskovsko selo Preobražensko, gdje je car Aleksej Mihajlovič volio da odmara. Carica-udovica je živjela u stalnom strahu u tom selu, brižno prateći događaje u Kremlju i, očigledno, bez sredstava za život, pa je morala da se snalazi i tajno prima finansijsku pomoć, nekad iz Troickog manastira, nekad od rostovskog mitropolita.(Nastaviće se)