-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Sredinom septembra 1886, u Bugarsku je stigao specijalni izaslanik Aleksandra III, general Kaulbars, dotadašnji ruski vojni ataše u Beču. Njegov zadatak bio je da razriješi brojne političke nesporazume nastale između Sofije i Petrograda. Za tu vrstu misije bilo je, međutim, prekasno. Diplomatski odnosi između kneževine i Rusije prekinuti su 6. novembra 1886. godine. Posmatrajući neuspjeh Petrograda u pokušaju vraćanja Bugarske pod svoju kontrolu, srpski ministar spoljnih poslova nije krio zadovoljstvo. U Kaulbarsovom odlasku iz Bugarske on je vidio „svršetak ere terorisanja” i dodao je da je naprednjački kabinet riješen da zbivanja u Bugarskoj posmatra „pasivno”, (...) ali „sa svom simpatijom koju zaslužuje borba prava protiv sile”. U zaključku je Franasović istakao da „dotle, dok se Bugari budu kretali u ovim granicama, oni mogu računati na našu simpatiju, i našu moralnu potporu”.
Posmatrano iz perspektive kralja Milana, avgustovski događaji u Bugarskoj doveli su do krupnih političkih promjena na Balkanu. Direktan ruski uticaj bio je sveden u granice nevelike Crne Gore, a u sofijskom Namjesništvu kralj Milan dobio je još jednog iskrenog saveznika. Srbija se konačno našla okružena pojasom država čije su vlade bile podjednako protivne pritisku Petrograda. Istiskivanjem ruskog upliva van granica Bugarske odnosi snaga velikih sila na Balkanu dovedeni su blizu onoga što je srpski kralj smatrao idealnom situacijom. Sa zapada i sjevera njega je štitila Austrija, pokraj nje bila je prijateljska Rumunija, a na jugu Otomanska carevina. Učvršćenjem ogorčenih protivnika Petrograda u Bugarskoj, Srbija se konačno našla u centru ove politici Rusije protivne grupe država.
Procjena da bi uskraćivanje moralne podrške moglo dodatno pokolebati političko vođstvo u Bugarskoj uticala je na brzinu kojom je odluka u Beogradu donijeta. Uznemirenost srpskih političara nije bila lišena osnova. Privatne zabilješke Stefana Stambolova govore o drami kroz koju je prolazio jedan od ključnih protivnika ruskog upliva u Kneževini tokom oktobra 1886. Dok je u Nišu potpisivan srpsko-bugarski sporazum, Stambolov je sasvim ozbiljno razmatrao opasnost vojne akcije Petrograda u cilju okupacije Kneževine. Ukoliko bi do toga zaista došlo, Stambolov je smatrao da bi „poslednji otpor” trebalo dati u Vidinu, gradu na krajnjem sjeverozapadu, čija je tvrđava mogla izdržati dužu opsadu. Za to vrijeme, u Beogradu su razmišljali o opasnostima koje bi mogle nastupiti ukoliko bi u Kneževini ponovo nadvladao uticaj Petrograda. Saznanje da ni njihove pozicije nijesu stabilne, primoralo je srpske zvaničnike da uđu u politički sporazum s režimom koji nije priznala nijedna velika sila. Učinivši diplomatski presedan, Srbija je prva uspostavila diplomatske odnose sa Sofijom.
Poslije burnih zbivanja u Bugarskoj, evropski političari posmatrali su situaciju na Balkanu drugačijim okom. Ono što su u Beču i Londonu priželjkivali već decenijama – potiskivanje uticaja Petrograda s Balkanskog poluostrva, od avgusta 1886. postalo je stvarnost. Promjena u ravnoteži snaga na Balkanu između Petrograda i zapadnog političkog tabora bila je očigledna. Znajući, međutim, da se Rusija neće pomiriti s tako krupnim gubitkom, protivnici njene politike u Beogradu i Sofiji razvijali su odbrambene mehanizme i pripremali se za očuvanje novoosvojenih pozicija.
Djelatnost srpskih i bugarskih zvaničnika u jesen 1886. godine u cilju odbrane od ruskih pritisaka bitno se razlikovala. Prvi zadatak bugarskog režima bio je da učvrsti svoje pozicije u zemlji. Njegova spoljnopolitička djelatnost nosila je isto obilježje. Ona je bila okrenuta traženju podrške zapadnih država i čvršćih garancija da režim neće biti prepušten sebi u eventualnom obračunu s Petrogradom. Istovremeno, pred Sofijom je stajalo delikatno pitanje nalaženja pogodne ličnosti za novog bugarskog kneza. U isto vrijeme, srpska politička scena predstavljala je pozornicu sasvim drugačijih dešavanja. Srpski kralj, koji je veoma snažno proživljavao ono što se tih mjeseci u istočnom susjedstvu dešavalo, nije propustio priliku da na nadležnom mjestu potraži odgovore na pitanja koja su ga opsjedala. Stojan Novaković zabilježio je veoma interesantan razgovor koji je s kraljem vodio 1. oktobra 1886. Srpski monarh se iz Beča vratio vidno ohrabren, jer, sudeći po onome što je Novaković zapisao, njegovi planovi u tom trenutku išli su veoma daleko.
Svoje izlaganje Milan Obrenović započeo je riječima: „U Beču su sasvim promijenjeni što se tiče istočne politike.” Zategnutost između zapada i Rusije povodom „bugarske krize” dostigla je najvišu tačku i mogla je dovesti do sukoba sa nesagledivim posledicama. Zato je bilo potrebno što prije oformiti kordon država na Balkanu koje bi se uzajamno branile od pritisaka Rusije.(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.