- PREVEO I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ
Pričajući o djetinjstvu Petra Velikog, opisujući tragične okolnosti krvavih porodičnih intriga, istoričari se obično nijesu ustručavali da ocrne budućeg reformatora, koji je bio uvučen u vrtlog tih događaja. Neki smatraju da je Petar samim čudom uspio da iznese živu glavu i da se spasi. Počinjući priču o toj epohi, Solovjev ne može da se uzdrži, a da se ne posluži uzvišenim i epskim tonom. Istoričar čak pominje legendu o nesreći braće Romula i Rema, koje je othranila vučica, a koji su zatim osnovali Rim. Sličnost je očigledna, ni Petrovo djetinjstvo nije teklo normalno, i on je osnovao čuveni grad, koji je postao jednim od svjetskih čuda.
Imajući u vidu običaje koji su vladali na ruskom dvoru i već poznatu nam istoriju princa Dmitrija, moramo se složiti da u datom slučaju stanje, možda, nije prikazano toliko crno, jer je život maloga Petra, stvarno, dosta dugo bio u opasnosti zbog složenih okolnosti. I on je to dobro zapamtio. Teško djetinjstvo je ostavilo dubok i neizbrisiv trag na karakter budućeg cara. Petar kad je odrastao, vjerovatno bi bio posebno interesantan savremenim psihoanalitičarima, sledbenicima doktora Frojda, kao objekat ispitivanja.
Trudeći se da shvate suštinu grandioznih reformi Petra Velikog, istraživači su pokušali da otkriju kako je teklo vaspitavanje budućeg reformatora. I odmah na samom početku izučavanja Petrovog fenomena dolazi do neslaganja i javljaju se razne verzije i mišljenja.
Prve godine života malog carevića nijesu ni po čemu vrijedne pažnje. Kako je tada bio običaj, u prvim godinama života Petar je bio pod starateljstvom žena na dvoru, igrao se i uživao u igri sa raznim igračkama, zabavljao se i rugao patuljcima, što je bilo uobičajeno na dvoru u tim vremenima, vozio se minijaturnom kočijom, koja je bila za njega specijalno napravljena, u koju su bili upregnuti „mali konjići“. Zatim kad je došlo vrijeme za školovanje carevića, po tradiciji, on je tada iz ženskih ruku prešao pod starateljstvo muškaraca.
Ako je vjerovati izvorima hrestomatija, Petra su počeli podučavati dosta rano, skoro sa pet godina. Budućem reformatoru su izabrali za vaspitača skromnog i neprimjetnog državnog činovnika, čak ne ni dobrog činovnika, već običnog pisarčića iz tadašnjih ministarstava, nekakvog Nikitu Zotova. Postoje zapisi o prvom pojavljivanju Nikite Zotova u Kremlju. Pričaju da je on od straha čak i zanijemio i nije se normalno kretao, ali, ipak, je došao sebi i položio potrebne ispite iz obrazovanja. Na ceremoniji otvaranja kursa za obuku prisustvovao je čak i patrijarh. Jerarh je odslužio odgovarajući moleban za tu priliku, pokropio je novog „studenta“ svetom vodicom i svečano ga smjestio u klupu. Tog istog dana Nikita Zotov je unaprijed dobio dobar honorar, doličnu odjeću, kako bi izgledao pristojno kad se pojavi na dvor i bio je uvršten u plemstvo. Svi ovi važni događaji u životu učenika i učitelja dogodili su se 12. marta 1677. godine.
Teško je povjerovati, ali neće proći mnogo vremena i Petar će, koji je bio grub u šali sa dvoranima, nazvati svoga bivšeg vaspitača „knezom-papom i predsjednikom lakrdijaške družine pijanaca“, kojega su nekada smatrali strogim i staromodnim čovjekom. Istoričar Nikolaj Pavlenko opovrgava tu tradicionalnu verziju. U svojoj knjizi „Petar Veliki“ Pavlenko piše:
„Istoričari ne raspolažu pouzdanim dokazima o vremenu kad su počeli da uče Petra pismenosti. Jedni smatraju da je moguće da su počeli sa školovanjem 1675. godine, drugi 1677. godine, a treći krajem 1689. godine. Nije poznato ni prezime prvog Petrovog učitelja. U hrestomatijama je zapisano da je to bio i sa time se proslavio Nikita Moisejevič Zotov, ali dokumentarni podaci dokazuju da on nije mogao da se prihvati tih obaveza prije 1683. godine“.
Kao što vidimo, razlika u datumima je očigledna. Ipak, istoričari su prihvatili verziju po hrestomatijama, jer je, izgleda, i najtačnija. Godine 1675. Petar je navršio svega tri godine i teško je zamisliti da bi u tim vremenima nekome palo na pamet tako hrabra ideja da u tom uzrastu sjede carevića u klupu. A 1682. godine, kad je car Fjodor, stariji sin Alekseja Mihajloviča, umro, svako redovno Petrovo obrazovanje je potpuno prekinuto i u to vrijeme njegov učitelj je postala ulica.
Do momenta prinudnog završetka svog školovanja, Petar je uspio (takav je tada bio u upotrebi pedagoški program) da nauči azbuku napamet, Psaltir, Jevanđelje, „Apostol“ i još ponešto iz crkvenog programa. Sve je to carević učio sa zadovoljstvom i posebnom lakoćom. To šta je učitelj uspio da utuvi u glavu malom careviću, ostalo je trajno i temeljito. Svjedoci tvrde da se Petar u zrelim godinama sjećao cijelog svog gradiva iz škole. Stanje sa krasnopisom i pravopisom bilo je mnogo gore. Petrov rukopis je bio velika glavobolja za njegove buduće istraživače, a sa pravopisom reformator nije mogao nikako da izađe na kraj do smrti.
(NASTAVIĆE SE)