Svako ko je barem jednom putovao vozom na relaciji Bar-Beograd, ili obrnuto, prepoznaće prizore na fotografijama mlade umjetnice Maje Vuksanović, koje se ovih dana mogu pogledati u Perjaničkom domu na Kruševcu. To su prizori sanjivih, ponekad čini se i ranjivih ljudi, nekad nasmijanih, nekad vidno nervoznih, ili jednostavno utučenih, besciljnih pogleda ili namještenih osmijeha, a snimljenih u našim socrealističkim kupeima vozova, koji vape barem za krpom i vodom, ili na sivom betonu podgoričkih i beogradskih perona. I sve je tu, na pruzi, kao na nekoj pokretnoj traci, na liniji, na kolosjeku, odmotava se život nekad brže, nekad sporije, a nekad kao da zastane... I opet, uz glasan huk lokomotive, škripu i tup udarac u pod vagona, te pištaljku željezničara - skretničara, ponovo krene kompozicija, uzbrdo, nizbrdo..., uz ritmično klaparanje... dok ne stignemo do željenog cilja – odredišta.
Kako navodi istoričarka umjetnosti Saša Raspopović, ovom postavkom Maja Vuksanović „izražava na jedinstven način kroz medij fotografije, možemo reći životnu reportažu”, naslovljenu, kako bi drugačije nego „Na pruzi”.
- Kroz ovu izložbu osjeća se energija same umjetnice, njena brzina, uzbuđenje i umjetnički instinkt da uhvati neponovljivi momenat što ovim fotografijama daje posebnu draž, jer se kroz njih upoznajemo i sa njenim ličnim univerzumom. Zato ove fotografije postaju omaž životu, onim vidljivim i nevidljivim trenucima, bitnim ili manje bitnim, kojima poklanjamo ili ne poklanjamo pažnju a koji svakako teku i prolaze pored ili sa nama. Ovaj ciklus fotografija posjeduje autentičnost i iskrenost vjerodostojnog prikaza i integriše teme egzistencijalnog, psihološkog, moralnog i filozofskog porijekla – zapisala je Raspopović.
Inicijalna kapisla za ovu izložbu je njeno lično iskustvo. Jer, kao studentkinja, mnogo je putovala vozom i uvijek kretala iz rodnog Bara, kaže Vuksanovićeva u razgovoru s novinarima.
- Tokom putovanja sam se vremenom saživjela s vozom, s putovanjem, s mašinom, osjetila sam se i kao putnik, i kao voz, i pronašla sebe u ostalim putnicima – kaže fotografkinja.
Na nekim radovima lica putnika su vidljiva, dok su na drugima skrivena, a kako objašnjava to je zato što se bavi različitim osjećajima, psihičkim stanjima putnika koja izlaze na površinu. Fotografisanje nije uvijek išlo glatko.
- Nije uvijek bilo jednostavno. Nailazila sam na momente kada je bilo neprijatno da fotografišem, kad su ljudi odbijali da budu fotografisani, kada su reagovali. Razlog tome je što se na neki način prikazuje njihova intima, i nijesu svi spremni da je podijele s drugima. I rješenja za taj problem dolazila su mi vremenom. Uvijek sam polazila od toga da ne ugrozim njihovu intimu, a opet da se osjeti neka umjetnička esencija – kaže Vuksanovićeva.
Obašnjava i zašto je odlučila da postavku naslovi „Na pruzi“.
- To je konstantna linija života na kojoj se upravo sve dešava, na kojoj vrvi život – kaže Vuksanovićeva, dodajući da je izložila samo dio radova njenog diplomskog rada koji je započela 2015. godine.
Izložbu je otvorila likovna umjetnica Natalija Đuranović.
Ž.J.
)){kind=small}
