Na tribini „Svobodijada” Udruženja književnika Crne Gore (UKCG), koja je održana u Društvu crnogorsko-ruskog prijateljstva „Sv. Georgije”, promovisana je knjiga „Vidovdanski kalendar” Radojice Bulatovića. Zbirka je, kazala je jedan od recenzenata knjige pjesnikinja Milica Bakrač, satkana od stihova o Vidovdanu, krsnim slavama, seobama i diobama, grobnim mjestima i kolijevkama kojih je sve manje od Deviča do Visokih Dečana i Pećaršije, širom Kosova i Metohije.
– Radojica Bulatović prebraja neprebolne rane svih srpskih pjesnika otkad je pjevanja o silnom stradanju Srba 1389. To stradanje nije minulo ni danas. Zato Bulatovićev bol i lelek, kroz molitvu i nespokoj snažno odliježu u svakom stihu, kazala je Bakrač.
Kruna bola, kao Bulatovićeve glavne preokupacije koja se provlači iz djela u djelo svakako jeste zbirka ,,Vidovdanski kalendar”, rekao je književnik i politikolog mr Aleksandar Ćuković, ali su njeni korijeni duboko pohranjeni i u knjizi „Neprebol”, ali i „Rovačkom kletveniku”. Upravo taj čvrst kontinuitet bola u Bulatovićevim djelima, istakao je Ćuković, omogućava nam da anatomski precizno zavirimo u stvaralačku genezu jedne istorije krika, onog odbjeglog, koji, kako pjesnik kaže, „svjedoči o raspeću”, u čemu i jeste njegova snaga.
– Uprkos kriku, ovaj pjesnik ne ostaje bez glasa i to je zapravo ono što budi nadu, upravo to je ona svijetla nit snage. Nada, molitva, svijest o grijehu, lelek, dozivanje, pa opet nada i molitva, i tako redom, čine začarani krug koji u ovoj zbirci Radojicu Bulatovića nadvisuju kao oreol. I vijenac od trnja jeste oreol. Krug pjesama o Kosovu, kao vijenac od trnja utiskuje bodlje u umjetnikov svenarodni krik, krik koji je tu, koji samo što nije prosut, a opet, krik koji nema izgleda da se ugasi. Radojica Bulatović, svjedok Vidovdana, zagledan je u onaj vječiti kalendar, koji posmatra podjednako ponosno i svjesno, poput svojih slavnih predaka, znajući da „sve se pogubilo/a ja nadu izgubljenu tražim” („Nada”), naveo je mr Ćuković.
Kako je sa jasnom namjerom i planski nastavio da njeguje svoju i svenarodnu stabljiku neprebola, rekao je Ćuković, autor je odlučio da je u „Vidovdanskom kalendaru”, za razliku od prethodne zbirke koja nosi naziv „Neprebol”, potpuno ukleše u krik, vapaj i bezbroj velikih i malih pitanja koja izviru i uviru u jedno.
U „Vidovdanskom kalendaru” autor je, istakao je on, postao i istinski vizionar ranjenik opterećen budućnošću, posrednik između dva vremena, prošlog i budućeg, jer „čemu svjedočanstvo bez budućnosti?”.
– Na tom planu, uvidjevši značaj same kulture sjećanja, autor kao da se svakim stihom, svakom riječju i u krajnjem, cijelim svojim stvaralaštvom, opredjeljuje za oprobanu tehniku kojom će prenijeti to sjećanje. On savršeno dobro zna da baš od tog načina u cijelosti zavisi i trajanje i kvalitet samog sjećanja, jer, istoriju ostavlja istoričarima. Istorija je kruta, rigidna, često crno-bijela, daleka. Sjećanja su ta koja su živa, koja pulsiraju, vraćaju nadu i neumrla osjećanja, a autor „Vidovdanskog kalendara”, ako uzmemo u obzir datume za koje veže svoje stihove, dakle od 1988. do 2016. godine, pomno skladišti njihove fragmente za pokoljenja koja će, nadamo se, znati da cijene jedno vrijeme i njegove žrtve, naglasio je mr Ćuković.
Gost večeri u Društvu „Sv. Georgije” bio je mladi pjesnik, gimnazijalac Šćepan Popović koji je čitao svoju poeziju.
B.B.


Tamo gdje su svetinje

Stihovima različite dužine od molskih leleknica, rekao je književnik mr Slobodan Čurović, do neugasivih trepetnica, Bulatović, kao istinski pjesnik i bolnik, perom kao vezitkom, opštiva stihovima „tu živu ranu”: „Zađe mi sunce/ Nad Kosovom/ U oku mi zadnja zraka zrče/ Sve se pogubilo/ A ja nadu izgubljenu tražim.”(„Nada”).
- Osobeni kvalitet ove knjige jesu arhaične riječi iz rovačkog miljea (živistijan, uzgamiza, čuke, mandžuke, besprebole, iskopanje, namole, avaz, nitkovina, bestragao, čamuju), u starinskoj sjeti, kojima se pjesnička slika pojačava, jetke kovanice, sa izvorišta čistog srpskog jezika, kojima se svaki zvuk natapa i oživljava bespoštednu, nemilosrdnu sliku arene, borenja duha i krvi, krsta i lune, dva strašna simvola; koja rate i ratiće, u borbi svjetlosti i tame, sile, rsa, i žiške pravoslavnice. Tamo gdje su svetinje, tu je izvor i uvir, tu je „Kalendar stare slave”, još nepočinulih stranica, otvoren za nove junake nepristajanja na stid, rekao je između ostalog Čurović.


Svi smo mi kosovski ljudi

„Vidovdanski kalendar”, kazao je Bulatović, malo je svjedočanstvo, kao prkos i znamen, istinu i plamen, ali i kao lični testament koji ostvalja svojim sinovima i njihovim potomcima.
– Svi smo s Kosova- „grdnog sudilišta”. Jeste da je moj narod u ranama, ali kako Njegoš reče „neka bude borba neprestana”, i da ne zaboravimo Gračanicu, Visoke Dečane, malenu Banjsku i druge naše svetinje u kojima i danas gori srpsko kandilo i uzdiže se molitva ka nebesima i ako su u žicama i mukama okovani. Svi smo mi kosovski ljudi na čelu sa mitropolitom Amfilohijem, obnoviteljem naše vjere i crkve, rekao je Bulatović.