-Piše: akademik Zoran Lakić
Sula Radov je jedan od najpoznatijih narodnih pametara svog vremena. Pod tim imenom je poznat ne samo u Crnoj Gori. Inače, potiče iz Katunske nahije, iz plemena Komani, koje je danas u sastavu opštine Danilovgrad, iz poznate porodice Radulović. Dugo je živio. Njegovo doba je vrijeme Svetog Petra Cetinjskog i Petra II Petrovića Njegoša, knjaza Danila, a dijelom i knjaza Nikole – potonjeg gospodara Crne Gore. Bio je čovjek iz naroda, poznati pametša i pametar, iako nepismen čovjek. Njegova riječ se pročula i cijenila u ondašnjoj Crnoj Gori. Nosila je u sebi dragocjenu pouku, a često je bila i sadržajna poruka, koja je kao takva, evo, doprla i do našeg vremena. Iz knjige „Molitva Sv. Vračeva“ čitamo njegov zapis: „Čovjek ne traži mnogo: koru ljeba – da nije gladan; knjigu – da nije slijep i slobodu da smije zborit!“ Sula Radov je bio plemenski kapetan. Mnoge dogodovštine upamtio je na brojnim sporovima – davijama. Prenosile su se „s koljena na koljeno“. Više stotina je zabilježio njegov unuk – pop Jovan Radulović i sve to pohranio, prije Balkanskih ratova, u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti u Beogradu. Prvi put su objavljene 1932. godine. Pri ruci nam je knjiga ,,Izreke i anegdote Sule Radova’’, koju je pripremio Boro Vujačić, a objavio Grafički zavod Titograd, 1974. godine.
U toj zbirci su dominantni zaboravljeni primjeri čojstva i junaštva; na udaru Suline oštre riječi su ljudska sramota i sramotni govor, zatim pakosti i zlodjela, a pogotovo izdaja ljudskosti. Potom dolazi sve ono što čini sadržaj svakodnevice. Riječju – vjerno je odslikan društveni život ondašnje Crne Gore. Sve to je ispričano pravim narodnim jezikom. Iako ima dosta arhaizama, jezik je vrlo jasan i veoma čitljiv! Pravi narodni, kojim je narod zborio i onda i sada. Zato ga priređivač ove knjige s razlogom naziva „književnim djelom i autentičnim dijelom etike i umjetničke riznice crnogorskog naroda“.
Kao i mnoge narodne umotvorine – one i danas ne gube na značaju. Zato ćemo ad literam citirati najuži izbor:
-Šta je naskuplje? Obraz, ko ga zna cijeniti!
A (što je) najjeftinije? Obraz, ko ga ne zna cijeniti!
***
-Zašto se Turčin boji Crnogorca?
Zato što se Crnogorci ne boje Turčina!
***
-Kad čovjeku najprije valja pružiti ruku?
Kad je sam ne može pružiti!
***
-Šta je teško nositi? Ime junaka!
A šta (je)teže (nositi)? Ime čojka!
-Može li junaštvo da obruka čovjeka? Može!
A čojstvo-junaštvo? Nigda!
***
-Između čega nema sredine?
Između istine i laži!
***
-Đe se može naći prijatelja? Tamo đe si ga ostavio!
A đe neprijatelja? Iza svake busije!
***
-Nečojek šta misli? Jedno! Šta zbori? Drugo! A što tvori? Treće.
***
-Kad se sudi, što se prvo gleda? Zakon! A onda? Običaj!
A iza običaja? Čast!
A kad se presuda donosi? Sve troje!
***
-Kad je pravdi najteže? Kad je krivda ispred nje!
A čojku? Kad je nečojek ispred svega!
***
-Ko je uradio malo, a može više? Uradio je dosta!
Ko je uradio dosta, a može više? Uradio je malo!
Kako? Svako valja do dâ-ono što može!
***
-Šta Crna Gora najviše ima? Leleka i tužbalica!
A šta najmanje? Bijelih marama i nemrčipušaka!
***
-Ko se dvaput rađa? Junak.
Kako? Prvi put kad na svijet dođe, a drugi put kad junački pogine!
***
-Đe se pravda najviše čuva? Tamo đe je ne zovu svaki čas!
A običaj? Tamo, đe ga ne mijenjaju svaki dan!
Pažljivim iščitavanjem pitanja i odgovora dolazimo do dragocjenih saznanja da prave vrijednosti nadžive svako vrijeme i traju dok je čovjeka. Poštovanjem tih vrijednosti i njihovim njegovanjem ponosi se svaka Crna Gora. Otuda i onaj drevni zapis stranaca: ,,Kako su bogati ovi siromašni Crnogorci’’!