-Piše: Dragan Mraović
Problemi u našoj kulturi imaju izvorište u državnoj politici, ali i ponašanju intelektualaca, a ne u stvaralačkom potencijalu srpskih umjetnika. Državna politika koja se zalaže za neoliberalni pristup u kome kultura postoji samo ako je tržišna, prvi je uzrok nevolja u srpskoj kulturi. Novac nije osnovni problem, a svako, ko se malo razumije u državnu administraciju i birokratiju, zna da svaka loša namjera može da se pravda time što nema para. Političari Crne Gore i Srbije nemaju afiniteta za kulturu, jer su oni, s jedne strane, pod uticajem spoljnog faktora kome smeta srpska kultura, kao temelj samosvjesnosti srpskog naroda, a s druge neoliberalno mišljenja je da je ekonomija iznad politike, da je materija iznad duha, novac iznad duhovnosti.
Onoga trenutka kada je dr Zoran Đinđić izjavio da ,,kultura mora da bude profitabilna“, bilo je jasno da dolaze crni dani za kulturu, da će srpskom kulturom zavladati politički komesari i konvertiti. U Crnoj Gori je sve jednako, jer je Gospodar etalon nekulture. Naime, Šekspir ne može biti profitabilan nigdje. Tržište nije mjerilo kulture. Ono je mjerilo kiča i zabave pogrešno shvaćenih kao kultura, pri čemu se kultura sklanja sa kolosjeka socijalnog poimanja države, na kolosjek antihumane ameboidne neoliberalne globalizacije.
Zbog toga su na srpsku kulturu nasrnuli neoliberalni kičer majstori koji bi čak i da ,,mijenjaju svijest“ umjetnicima, dakle onima koji stvaraju svijest nacije, tako da ih pretvore u poslušne pudlice. Srećom, odoljeli su srpski umjetnici i ozbiljnijim burama, recimo Brozovim, pa nisu svi prihvatili da se prodaju neoliberalnim vlastima za apanažu. Zato onih pravih umjetnika ima još, ali sve manje, jer se receptor kulture obrazuje u našim EU ,,bolonjskim školama“ za homokretene i, ako se tako nastavi, ni Mikelanđelo kod nas ne bi bio profitabilan poslije nekoliko u školi homokretenizovanih generacija, jer će njihov vrijednosni sud biti sveden na nivo rijalitija. Naravno, pravi umjetnik će stvarati uprkos tome, jer to je u njemu, on to ne radi zbog para, nego zbog sebe, da ne pukne od muke. Baš kao što je rekao Mihailo Lalić: ,,Ipak treba pisati, uprkos mangupima, jer to negdje nekome može valjati“.
U zemlji koja nema strategiju kulturne politike, u kojoj granice kulture određuje vlast, a ne sveukupna javnost, šta mogu očekivati naši kulturni poslenici, naročito ako se ima u vidu da u našoj politici, strankama i vladi, ima onih koji nastoje, po zadatku, da uguše autentični srpski kulturni izraz da bi Srbi izgubili svoj nacionalni identitet, koji je i najveća smetnja neoliberalnom ekonomskom i duhovnom porobljavanju svijeta, jer kada se slomi kultura jednoga naroda, gazi se lako i njegov identitet, njegova samosvjesnost i samim tim njegov otpor usmjeren na dostojanstveno samoočuvanje koje vodi ka neprihvatanju onog što ne služi nacionalnim interesima svog roda.
Današnji intelektualci i umjetnici većma glorifikuju našu političku stvarnost predstavljajući je kao najbolji mogući svijet i proglašavajući sadašnje stanje za model demokratije bez alternative, čime postaju apologete vlastodržaca koji tvore baš ovakvo stanje u srpskoj kulturi. Njihova ideološka funkcija je prividno opoziciona, a u stvari predstavlja zamagljivanje suštinske kritike stvaranjem privida kritike, po kojoj sadašnje stanje nije savršeno, ali je najbolje od svih mogućih stanja. Time oni negiraju bilo kakvu alternativu sadašnjosti čime se zalažu za vječiti perpetum mobile nepromjenljivosti neoliberalne pošasti.
(Autor je nekadašnji
generalni konzul
SRJ u Bariju)