-Piše: Boris Jovanović
Maši, maši alaj-barjakom, kao i svi zavisnici od nezavisnosti, moj zavisniče, moj nesuđeni zemljače. Mahao bih i ja, nego me je nešto zabolio zub, a znaš kako je strašno kad zub zaboli...
Maši, maši, urešenim barjačićem, moja snago patriotska, moja zavisna nezavisnosti, moj ponosom postiđeni kobajagi zemljače. Mahao bih i ja, samo da sam na vrijeme izvadio zub koji me, rekoh li, odistinski boli, ne da mi mira, baš kao lane i preklane i one tamo, baš nekako u ovo doba, tu nešto oko dvadesetog maja, koji nam je važniji od svakog drugog datuma, koji nam se piše kao dan roždenija, kao sudbonosni rođendan kada smo kao zavisni ljuđi i junaci postali nezavisni rodoljupci i zakleti nezavisnici zavisni jedino od nezavisnosti...
Maši, maši, crvenilom ponosa, moj sramežljivi gordoponosniče, mahao bih i sam u znak podrške da mi nije pomenutoga zuba, pomenutoga zlotvora u ustima koji mi baš nekako u ovo vrijeme ne da ni da kažem što treba, ni da mahnem kada treba. Ne da mi dušmanin u najrođenijim ustima da zapjevam najubaviju zavisnu poletnicu-pjesmicu o najzavisnijoj zavisnosti otkad je plavetnog neba i crne zemljice pod nebom. A da mi nije toga, bio bih na nekoj svečanoj bini, pa bih zagrmio o našim herojima, o našim herojskim vremenima, o našim lipkama i šipkama, o našem ostvarenom snu, jer možda smo zaista tako i sanjali kako nam se obistinilo, jer postoje i crveno-crni košmarčići svečano udešeni zlatnim kitama, resama i rojtama...
Maši, maši, zamahnuti prenevoljeni zemljače, maši svojom oskudicom i mukicom svojom, zastavicom svojom uz koju si nekako veći i goropadniji nego što si bio...Uz koju si nekako poletniji i uzneseniji nego što ti je trebalo. Mahao bih i ja da mi nije prokletnik u vilici donjoj, koji mi kao i uvijek nekako u ovo doba ne da da budem tamo gdje mi je moralo biti mjesto, na gornjoj polici među elitnim domobranima koji su, kako i nalaže historijski udes, mnogo toga dali i žrtvovali za najzavisniju nezavisnu sreću otkad je zavisnoga svijeta i nezavisnoga vijeka. Ko će kome kao svoj svome, kao zub glavi iz koje je nikao... Ko će te izdati u svečanoj napetosti ako neće najrođeniji uzvrištali velikosrpski zub koji je davno trebalo da bude rupa u glavi, a ne glava u rupi i bol odbačenog i sirotog...
Maši, maši, rodoljubno i rođeno mahalo, i treba da mašeš svim uzmahanim mahačima i ne treba da ustukneš u mahanju, jer se mahanjem ponajviše dokazuje mahnita sreća koja nas je spopala baš nekako u ovo vrijeme one tamo godine... Ko bi pamtio daleku istoriju i Lipku- zemljotresca, koji se zbio valjda negdje u dvadeset i prvom vijeku, mada u to nijesam siguran, buduća istorija mi slabo ide, jer mi je vrijeme odavno stalo. Mahao bih i ja i ne bih bio gori od najboljih mahača da mi nije krvopije u ustima, da mi nije prozukloga zuba, koji me kolje uvijek u ovo vrijeme oko dvadesetog maja kad treba biti i postojati, a ne cijukati i virkati iz stuljene mišje rupe...
Maši, maši, dobri moj zavisniče od nezavisnog mahanja, kad ćeš, ako nećeš sada, i kome ćeš ako nećeš njima, i pred kim ćeš ako nećeš pred stožernikom i svitom koja nas je i učinila ovakvim kakvi jesmo-dičnijim i ponosnijim od svih zavisnika u ovim teškim nezavisnim vremenima. Mahao bih i ja, a već sam rekao, no nije zgoreg priponoviti, da mi nije mojega mahanja i mojega vriska u uzvrištaloj glavi. Ciknuo bih i ja makar na sporednoj priredbi u čast naših zavisnika, naših nezavisnih velikana, ciknuo bih u čast našega cika i arlauka, u čast himne i pridvorskih pjesama, da mi nije ciknuo ukleti cik, velika sramota i veliko zastiđe moje koje me uvijek zagrcne nekako u ovo vrijeme oko ovoga maja kad treba biti čojak među čojcima.
Maši, maši, znaš ti da znam kako ti je, a znaš i da znam kako to mora biti. Mahao bih i ja, da mi nije pakosnika i kvariigre, da mi nije probušenog zuba koji mi baš nekako u ovo vrijeme dvadeset i ovog maja svake godine u novijoj istoriji, ne probuši svojim neizdrž bolom naduvani nezavisni ponos i sabije me, tamo gdje mi je i mjesto, u zavisnu ućorenu rupu u koju se lako uđe i iz koje je teško izaći. Maši, maši i pozdravi sve koji mašu i kojima se maše i opravdaj moje odsustvo, obrazloži moju muku, objasni moj izostanak. Nije do mene, do zuba je moga. A čovjeka kojega zub zaboli ne možeš ni računati u prave nezavisne ljude...
I dok maše i trabunja napredno nezavisno čovječanstvo koje od svega zavisi, a ponajviše od nezavisnosti, gledaću u zemlju i moliću se nebu da me oslobodi ovoga nezavisnog bola kada prođu dani zavisnosti. Ako može bez vađenja, jer mi je miliji bol nego rupa koja ostaje kad ništa ne boli...
(Autor je književnik)