Podgoričko Gradsko pozorište obogatilo je svoju dramsku scenu za mlade vrlo ozbiljnim i aktuelnim komadom, predstavom „Mi djeca sa Stanice ZOO”. Predstava namijenjena adolescentima od 14 i više godina, a u velikoj mjeri i njihovim roditeljima, nastala je po istoimenom autobiografskom romanu Kristijane F, napisanom uz pomoć novinara Kaia Hermana i Horsta Rika. Predstavu je za Gradsko režirala Ana Vukotić, a tekst romana o narkomanki, tinejdžerki, koja se i prostituiše, dramaturški obradio Balša Poček po adaptaciji Borisa Kovačevića. Scenografiju je uradio Branko Hojnik, kostime Lina Leković, koreografiju Sonja Vukićević, a muziku Aleksandar Radunović Popaj. Svjetlo, koje u ovoj predstavi istinski igra veliku ulogu uradili su Mili Malović, Branko Hojnik i Sonja Vukićević.
„Mi djeca sa Stanice ZOO” u pravom smislu te riječi je ansamabl predstava, jer je uključeno čak 18 glumaca podgoričkog Gradskog, Crnogorskog narodnog i studenti cetinjskog FDU. U predstavi glume: Jelena Simić (Kristijana), Momčilo Otašević (Detlef), Petar Burić (Aksel), Gorana Marković (Kesi), Jelica Vukčević (Stela), Milica Šćepanović (Babsi), Ivana Mrvaljević (Kristijanina majka), Katarina Krek (Kesina majka); Dejan Đonović, Božidar Zuber, Davor Dragojević, Pavle Popović i Sejfo Seferović (Muškarci); Marija Đurić, Jelena Đukić, Marija Labudović i Vule Marković (Narkomani) i Omar Bajramspahić (Diler).
Predstava je ovo ne samo o narkomaniji, o dječjoj prostituciji, već u velikoj mjeri i o tome da se pokuša detektovati gdje je zakazala porodica, gdje su zakazali roditelji, škola, društvo uopšte, i svi mi koji činimo to društvo. Predstava koja na prvom mjestu postavlja pitanje zašto se neko uopšte počinje drogirati, zašto nastavlja da se drogira i zašto ne može stati? Iako nakon skoro 40 godina od prve objave ovog romana, navodno više znamo o narkomaniji, trgovini ljudima, dječjoj prostituciji... očigledno je i da ga više i češće prećutkujemo. Da više okrećemo glavu u stranu, prepuštajući da ga riješi neko drugi, ko je i nadležan za to... I upravo tu su izuzetne role dali Momčilo Otašević i Jelena Simić u nosećim ulogama, ali i njihove mlađe koleginice Jelica Vukčević i Milica Šćepanović, kao i grupa - „Narkomani”. Naravno, sve potcrtano odličnim pokretom – koreografijom, koja u ovom slučaju „progovara” glasnije i razumljivije od hrpe doktorskih disertacija napisanih na ovu temu.
- Očekivali smo da će ljudi biti šokirani načinom igre i sredstvima kojima se služimo u ovoj predstavi, ali ne vidim bolji način da ljude navedemo da se zapitaju koliko je to strašna tema i kuda može da odvede. Na kraju, zavisiće od ukusa publike da li neko može ili ne može da je gleda, jer bi bilo čudno da kažemo da li se nekome dopada ili ne dopada. Jer, tu nema što da se dopadne, već je samo pitanje da li si dovoljno otvoren da se suočiš sa užasima teme – narkomanije. Ne treba zatvarati oči pred tim problemom – kaže Simićeva. Glumica, koja je i ovaj put pokazala kako je i tijelo jedan od najboljih „aparata” kojima glumac može štošta iznijeti i kazati na sceni.
- Sve je vrlo stilizovano, na sceni nema dodatnih sredstava, i sve je na glumcu, odnosno sve se bazira na tome koliko vjeruješ u to što igraš. Na kraju, mislim da je to bilo pametno, jer ne znam što bi drugo bilo prihvatljivo kada je u pitanju ova tema – kaže Simićeva, dodajući da joj je neopisivo zadovoljstvo bilo raditi sa rediteljkom i koreografkinjom. Partner na sceni joj je Momčilo Otašević, koji kaže da su pokušali da ne morališu…
– Evo jednog jednostavnog primjera. Kad god su mi roditelji govorili da ne bježim s časova ja sam uradio baš suprotno. Zašto kažu nemoj? Znači, nekome jedna ista stvar može biti produktivna, a nekom kontraproduktivna. Siguran sam da ne znam kakva akcija, predstava ili film da se napravi ne može u velikoj mjeri uticati na porast broja narkomana. Volio bih da je suprotno, da možemo ovom predstavom nešto učiniti, promijeniti. Ali, bojim se da nema nade, već da je to pitanje ličnog izbora i snage svakog čovjeka ponaosob. Čovjek sam mora da izabere svoj put – kaže Otašević.
Ovo je treći put da sarađujem sa rediteljkom Anom Vukotić i dopada mi se jer se, kako kaže, „brzo razumiju”
– Zahtjevan je bio rad na komadu, ali dopada mi se da radim s Anom Vukotić. Daje mi slobodu, nema nesuglasica među nama, i to je valjda formula za dobru i uspješnu predstavu. A, bilo je zahtjevno i za igrati. Bukvalno mi je i donji veš bio mokar sad nakon izvođenja, a skoro da ni nemam ništa na sebi od kostima – kaže Otašević.
Ž.J.