-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Studije iz pedesetih godina bile su opterećene vladajućom ideologijom. I zidovi naše slušaonice, čuvene sedamnaestice, bili su okićeni „mudrim” izrekama Josipa Broza i Milovana Đilasa. Međutim, moji profesori su se u nastavi držali važeće ideologije samo onoliko koliko su morali, više formalno nego stvarno. Bili su slobodnomisleći ljudi, pravi naučnici, koji su nas učili da mislimo onako kako treba da se misli u nauci. Predavanja sam slušao i ispite polagao kod profesora Vase Čubrilovića, Viktora Novaka, Georgija Ostrogorskog, Mihaila Dinića, Jorja Tadića, Ivana Božića, Ilije Sindika i Fanule Papazoglu Ostrogorski. U vrijeme studija najviše dodira imao sam s profesorima Čubrilovićem i Novakom. Kod Novaka sam pohađao i specijalne kurseve diplomatike i paleografije, koje je on držao grupi najboljih studenata. U svakom slučaju, od pomenutih profesora, neopterećenih zvaničnom ideologijom i brutalno nametnutim marksizmom, od tih ljudi velikog znanja i pedagoškog iskustva, čitava moja generacija imala je šta da nauči.
Moja generacija nije imala udžbenike iz svih predmeta koje smo polagali. Na prvoj godini bili smo obavezni da polažemo ispite iz diplomatike, arhivistike, arheologije i istorijske geografije. Međutim, iz tih predmeta nijesmo imali udžbenike. Hvatali smo bilješke s predavanja i pravili skripte, a osnovna znanja dopunjavali smo relevantnom literaturom. Za predmete iz opšte istorije starog vijeka (Rima i Istoka), i opše istorije srednjeg i novog vijeka služili smo se sovjetskim udžbenicima, ali, oni koji su htjeli da prošire svoja znanja, da se ne drže samo udžbenika, koristili su i obilje literature. Moja generacija imala je tu sreću da je prva mogla da priprema ispit iz novoizašlog udžbenika paleografije, dosta teškog i zahtjevnog predmeta, kod profesora Novaka. Imali smo i tu sreću da smo prije polaganja ispita iz istorije naroda Jugoslavije srednjeg i novog vijeka dobili voluminozne knjige veće grupe autora. Istoriju Vizantije pripremali smo po udžbeniku profesora Ostrogorskog.
Najveći i najteži problem za studente istorije nastao je u trenutku kad je uvedeno tzv. kumulativno polaganje ispita. To je najprije pogodilo generaciju koja je bila godinu dana ispred mene, pa onda i moju. Ne znam zašto, na čiji zahtjev i kojim obrazloženjem je uveden novi sistem polaganja ispita. Do te promjene ispiti iz istorije starog vijeka, opšte istorije srednjeg vijeka i opšte istorije novog vijeka polagani su posebno. Isto tako, posebno su polagani ispiti iz nacionalne istorije srednjeg vijeka, nacionalne istorije novog vijeka i istorije Vizantije. Uvođenjem kumulativnog polaganja spojene su sve opšte istorije (istorija Rima, Grčke i Starog istoka, opšta istorija srednjeg vijeka i opšta istorija novog vijeka), pa je ona polagana istog dana kao jedan predmet kod tri profesora. Isto tako, kao jedan ispit polagane su istog dana kod tri profesora nacionalna istorija srednjeg i novog vijeka s istorijom Vizantije. Samo nezaobilazni udžbenici za svaki od tih kumulativnih ispita imali su najmanje hiljadu i po do dvije hiljade strana. Bilo je to ogromno i teško savladivo gradivo. Zbog toga je nastao zastoj u broju onih koji su uspijevali da studije u predviđenom roku privedu kraju, a bilo je i onih koji su, suočeni s nesavladivim teškoćama, napuštali studije. Naši profesori brzo su shvatili da novi sistem polaganja ispita nije dobar, pa su već generaciji poslije mene učinili manji popust. Dozvolili su studentima da svaki kumulativni ispit ne polažu istog dana, nego tri uzastopna dana. Kad su uvidjeli da ni taj popust ne daje dobre rezultate, ukinuli su kumulativno polaganje i vratili se ranijem načinu ispitivanja. U svakom slučaju, eksperiment s kumulativnim ispitima nije uspio. On je znatno usporio završavanje studija, a nivo znanja studenata nije podigao, već ga je smanjio.
Što se učenja tiče, ja sam spadao u red onih studenata koji su mnogo čitali i koji se nikad nijesu pouzdavali u šture skripta i udžbeničke okvire. Za ispite sam se pripremao ozbiljno i duže nego mnogi drugi studenti kojima je bilo stalo samo da se oslobode školskih obaveza, a ne i da steknu što više znanja. Čitao sam ne samo tzv. obaveznu već i mnogo opširniju literaturu. Sve to doprinijelo je tome da sam, kako mi se čini, iz raznih grana istorije – ne samo iz predmeta kojim se danas bavim – stekao solidna znanja koja su mi dobro poslužila u struci i uopšte u naučnom razvitku. Da ne budem samo obično đače koje juri da što prije završi studije, već da istinski studiram, da ozbiljno učim i znanjem proširujem vidike, na mene je uticao moj kolega sa studija Branko Petranović. Stariji od mene pet godina, poslije završenih studija prava Branko je upisao istoriju iste godine kad i ja. Pošto smo se kao kolege i prijatelji zbližili, Branko mi je bio uzor u načinu pripremanja ispita i u izboru literature koju je trebalo pročitati.
(NASTAVIĆE SE)