Poznatom pjesniku, akademiku Matiji Bećkoviću, juče je na Medunu ispred Muzeja Marka Miljanova uručena nagrada „Marko Miljanov” Udruženja književnika Crne Gore. Bećkoviću je ovo priznanje dodijeljeno za poetsku zbirku „Prahu oca poezije”, koja je objavljena 2016. godine u izdanju Srpske književne zadruge iz Beograda. Bećković za „Dan” govori o nagradi, položaju pisca, čuvenom kučkom vojvodi, čitanju...
●U književnim krugovima se ovih dana moglo čuti da ste dobijanjem nagrade „Marko Miljanov” UKCG zatvorili krug, dobivši sve značajne nagrade na ovom području?
- Vi znate da su Kuči bili u Rovcima, tako da je došlo vrijeme da i mi Rovčani stignemo u Kuče. Dakle, bio je vakat da i Rovčani u Kuče dođu. Tako da sam i došao pred kuću Marka Miljanova da primim nagradu Udruženja književnika Crne Gore, koja nosi ime čuvenog vojvode, najslavnijeg primjera čojstva i junaštva i najsvjetlijeg obraza među Srbima.
●Šta Vam ova nagrada predstavlja u vijencu drugih koje ste dobili?
- Njeno ime sve govori. Marko Miljanov je napisao „gorski vijenac” moralnih podviga i njegova knjiga je postala, ne samo plemenska biblija, nego i jedini udžbenik etike za sve škole i za sva vremena. Nijesu mogli izabrati ljepše ime za tog najvažnijeg sina Crne Gore poslije Njegoša. Imenjak apostola i jevanđelista Marka ispisao je jevanđelje čim je naučio da piše u svojoj pedesetoj godini.
●U nagrađenoj zbirci na jednom mjestu osvrćete se na to kako nas nema u realnom životu, a ima u virtuelnom. Da li vjerujete u budućnost knjige?
- Knjiga je bila na početku, knjiga će biti i na kraju. Knjiga je ta koja je sve stvorila. I vojvoda Marko Miljanov je jedan od tih koji je vjerovao u riječ. I čovjek je riječ. Knjiga je idealan izum, dat jednom zauvijek. Baš kao što je to kašika. Može da bude veća, manja, različitog materijala, ali je data jednom za svagda. Tako i knjiga, kao forma može imati različite oblike, ali je ona prije svega duhovna forma. Sve što čitam uvijek štampam, ne zbog kompjutera, već zbog očiju. Jednostavno, ne volim da sjedim pred tom spravom. To je, razumije se, možda jedina velika novost na svijetu, jer mi istog trena saznajemo šta se događa bilo gdje na planeti. Možda nam se samo zato čini da je situacija gora nego ikada.
●Knjiga „Prahu oca poezije”, okarakterisana je i kao testament. Da li ste saglasni sa tom kvalifikacijom?
-To je u Božijim rukama, a što je čovjek stariji on sve više radi i sve više priča. (smijeh)
●Da li je naše vrijeme nepovoljnije za pisca nego neka prohujala?
- Naročito je težak položaj mladih pisaca koji objavljuju knjige koje niko ne primjećuje. Oni plaćaju izdavačima da se te knjige objave, sve im daju na gotovo, maltene na disketi! I opet su svi izdavači u krizi, pa me zanima u kakvoj bi krizi bili kada bi plaćali, kada su u krizi kada sve dobijaju džabe?! Vjerovatno je slično i u svijetu, ali kad god je nešto slično u svijetu, kod nas je gore nego igdje. Mi smo nekada živjeli od poezije i za poeziju.
●Može li se danas živjeti od poezije?
- Sada ne mogu da zamislim mlade ljude koji se odluče da pođu tim putem. Ne znam kako uopšte opstaju, a kamo li da se žene, udaju i djecu rađaju. Vidite, i kad se ne plaća, i pored toga se piše. Davno je rečeno da bi pjesnike trebalo moriti glađu da bi pjevali o sreći drugih, ili držati u tamnicama, pa da opjevavaju tuđu slobodu.
●I čitanje je danas upitno. Čak se iz korporacijskih usta može čuti kako je to „radnja koja ne daje nikakav proizvod”.
-Samo bih dodao misao koju je neko ranije izgovorio, a to je da je nečitanje gore od spaljivanja knjiga.
●Vaš doživljaj Crne Gore?
- NATO je Crnu Goru i odvojio od Srbije da bi je pripojio sebi.
ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ
„Dan” naspram noći
●Već dugi niz godina podržavate „Dan” i uvijek rado sarađujete...
- Za Dnevne novine „Dan”, to značajno ćirilično glasilo, najprostije, ali i najtačnije bi bilo reći da je „Dan” naspram noći.