-Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
U sudbinama Gavrile Romanoviča Deržavina (1743–1816) i Petra II Petrovića Njegoša (1813–1851), genijalnih sinova ruskog i srpskog naroda, izrazioca i tumača nacionalne svijesti svojih naroda, postoji začuđujuća sličnost, koja se projavljuje kroz njihovu pjesničku riječ i koja već odzvanja u vječnosti. Iako više od pola vijeka razdvaja njihove živote, ipak su se oni sreli u vremenu na raskršću XVIII i XIX vijeka, jedan je svoj životni put završavao na zemlji, a drugi je tek počinjao da živi. Deržavin nije ništa mogao znati o srpskom pjesniku, niti o njegovoj poeziji, jer je to pripadalo budućnosti. Međutim,... Njegoš je znao ko je Deržavin, cijenio ga je i čitao njegovu poeziju (djela Deržavina su bila u ličnoj Njegoševoj biblioteci), čak se pomalo i ugledao na njega, dok je bio mlad.
Deržavin je pripadao XVIII vijeku – vijeku evropskog osvježenja Rusije i buđenju usnulog nacionalnog duha u zemlji. On je bio graditelj novih duhovnih snaga kod dolazećih pokoljenja Rusa, koja su bila već odrasla u obnovljenoj zemlji, zato u njegovoj poeziji „ključa vatrena stihija” postojanja i skoro „kao vulkan, kao lava i sa bolom” izlazi iz njega pjesnička snaga, kao što se u njegovom vijeku budio poredak iz ustajalog i neustalasanog duhovnog života drevne Rusije. Deržavin je genijalni ruski pjesnik stihije. Glas haosa, kosmosa i beznađa „gleda” kroz njegovu poeziju, ali tu su i prijeteće „mračne” moćne sile, koje su „jedva ukroćene stihom u skladnu harmoniju riječi”. U poeziji Deržavina, u kojoj sve ključa kao vulkan, nije sporno da postoji dionisijski početak, iz kojeg se rađala snaga njegovog genija – melodična kao simfonija i sjajno izražena. U poeziji Deržavina je pokazana kolosalna, nečuvena odvažnost i dubina Duha i uz to različit dijapazon osjećanja i poriva.
U Njegoševo vrijeme, u njegovoj Crnoj Gori, u kojoj je on postao duhovni vladika i svjetovni vladar još od rane mladosti, takođe se dešavala snažna obnova i buđenje srpskog nacionalnog duha u vrijeme borbi sa surovim i bezdušnim muslimansko-osmanskim carstvom, koja je bila skoro neizdrživa za pravoslavni srpski narod. U tome je i bila istorijska zasluga i usmjeravajuća liderska uloga vladike, koja je bila visoko cijenjena od njegovih sunarodnika. Ali što je najvažnije, on je svojim književnim djelom duhovno hranio Srbe i još za njegova života poezija mu je ušla u narod i bila mnogo cijenjena od svojih sunarodnika. Njegoš je (kao i Deržavin) takođe genijalni srpski pjesnik stihije XIX vijeka. On nije bio knjižar, nego „plameni pjesnik, koji je dobio dar od Boga, -kako kaže crnogorski pjesnik-mislilac Milutin Mićović u svojoj studiji „Paradoksalna aktuelnost „Luče mikrokozme”. U svom radu, koji je objavio ranije, Mićović piše: „Njegoš... je bio nosilac biblijskog i jevanđelskog duhovnog nasleđa, kao i narodnog herojskog epa, a takođe evropskog duhovnog i kulturnog nasleđa. On je ostao veličanstven pjesnik, upravo zato što je pokušao i uspio da unese u svoju poeziju i naglasi značaj postojanja i dubinu njegovog shvatanja”.
I za Deržavina i za Njegoša je karakteristično da su bili svjesni postojanja moćne energije u svemiru, kojom su bili omamljeni i nadahnuti i koju su pretakali u svoje stihove, ispunjene sjajem i ljepotom svoga srca i duše. Zato su se oni osmjelili da se u svojoj poeziju sa duhovnom veličinom pjesnika-tvorca i mladalačkom hrabrošću (pjesnik je uvijek dijete u svojoj genijalnoj jasnoći i jednostavnosti), obrate Bogu-Tvorcu, kao svom najvišem duhovnom Ocu i postave zadnja i sudbinska za zemaljskog čovjeka pitanja Vremena i Postojanja.
Tako se Deržavin drznuo da „toplo i pojednostavljeno priča o Bogu”. U odi „Bog” (1874) on se direktno obraća Tvorcu: O ti, beskrajni, kroz prostore, / živ u kretanju stvari, dičan / tokom vremena nesagoren, / bez lica, Bože, al’ triličan! / Jedini duše, svuda svestan, / bez svog razloga i svog mesta,/ postići niko te ne može, / ti ispunjavaš sobom sva ta / čuda – sazdavaš, obuhvataš, / ti koga zovemo „Bože!” (Antologija rus. poezije XVIII i XIX v. str.28)
(NASTAVIĆE SE)