-Piše: Jovo Pejović
Manipulisanje ljudima jedno je od ključnih obilježja ovog vremena. Danas svaka budala misli da može da postane visoki državni funkcioner. Nerijetko nekima to zaista i uspije. No, i to je dovoljno da nam zagorčaju život. A ko su u stvari ti ljudi? To su ljudi bez vizije, bez znanja, bez pameti, okupljeni u najkorumpiranijoj i najarogantnijoj vlasti u istoriji Crne Gore. Njihovo nadmeno, drsko, nekulturno, cinično i vulgarno ponašanje, kao i proganjanje onih građana koji ne glasaju za režim, svakodnevno uznemiravaju javnost, ali istovremeno pokazuje znake njihovog paničnog straha zbog sve bližeg odlaska u političku prošlost. U njihovom, pataloški oblikovanom umu nema mjesta za istinu. Da nije nepopularno, oni bi sve koji podržavaju opoziciju, a naročito Demokratski front eliminisali po njihovom shvatanju demokratije koje je najbliskije nacističkim režimima. Zato je Crna Gora danas kombinacija koncentracionog logora, cirkusa, ludnice, lopova, kriminalaca, poltrona, ulizica i bjelosvjetskih protuva, oličenih u režimskim svjedocima saradnicima. Njima se sve zasniva na goloj mržnji, prostoti, moru zavisti, pakosti, ucjenama i lažima. Građani koji podržavaju vlast moraju da shvate da mi koji opoziciono mislimo nijesmo protiv Crne Gore, kako nas vlast želi predstaviti. Mi smo ljudi koji ne mogu, niti žele da ćute i nijemo posmatraju kako se ruši mit o Crnoj Gori koju su kroz vjekove stvarali naši preci i kako se u našoj zemlji fabrikuju najmonstruoznije laži o nama i našoj istorijskoj prošlosti. Iz borbe onih koji su na strani istine i pravde vaksrsnuće sloboda, a tirani, ma gdje bili i u čije god ime radili, udaviće se jednog dana u sramu. Potomci onih što su svaku kaplju krvi dali za kap mlijeka kojim ih je podojila Crna Gora uvijek su na pravoj strani, jer onaj ko hoće da narod vodi i brani on nikad od naroda ne otima, niti puzi, on se uz Golgotu penje. A u ovom medijskom mraku na svjetlo dana su isplivale brojne istine o milionskim krađama, izrežiranim optužnicama, pokradenim glasovima, koje su se odvijale pod neposrednim rukovođenjem najistaknutijih nosilaca izvršne vlasti ili njihovih nalogodavaca. Građani moraju znati da su državne medije uređivale tajne službe, da su sudske presude ugovarane i pisane u partijskim kabinetima i da su izvrtane riječi i konstruisane afere u namjeri da na taj način razdraže glupe i naivne i ponize one koji se bore za istinsku Crnu Goru. Čemu služe slijepe vođe u državi zabluda, nepravdi i laži, ako ne da nas ostave bez imena kojeg su nam nadjenuli očevi i prezimena koje smo naslijedili od djedova? Šta je smisao našeg života, ako pristajemo na poniženje i gledamo na propast Crne Gore kao da se to nas ne dotiče?
Moj poštovani plemenik, Raco Vukčević, starina od blizu devedeset godina, poslije protestnog skupa pred Skupštinom Crne Gore, posvećenog odbrani Kosova, zamoli jednog policajca da ga prebaci do kuće, a ovaj mu nabusito zaprijeti:“ Neka te vode oni koji su te ovdje doveli.“Raco mu mudro odgovori: „E moj sine, oni koji su me ovdje doveli odavno počivaju na groblju.“ U ovoj epohalnoj rečenici sadržana je cjelokupna istina o crnogorskom posrtanju, ali i opstajanju. Svaki čovjek u sebi ima sebe najboljeg i sebe najgoreg, samo je pitanje šta će pobijediti. Zašto su u vrhu vlasti progovorile najgore osobine, po čijem je nalogu stvaran ambijent da živimo u bezumlju i odricanju od svojih korijena, dobro je poznato onima koji to žele znati. Kao što je dobro poznato da će zbog forsiranja podjela u Crnoj Gori jednog dana svi zažaliti. Znam na stotine ljudi koji različito misle i u svom okruženju i u svojoj rodbini, ali se ne mrze. Ova vlast patološki mrzi sve one koji imaju drugu viziju razvoja Crne Gore i uporno sije zlo sjeme među braćom, kumovima, prijateljima. Onih naivnih koji se primaju na direktive vlastodržaca, nažalost, ima više nego dovoljno da ćeranje po Crnoj Gori ne prestaje. Ako pristanemo na život bez ljubavi, pretvorićemo se u zvijeri kakvim nas žele takozvani izvoznici demokratije čije bombe odnose na hiljade života širom svijeta. Zato bi riječi velikog pisca Meše Selimovića: “Zadovoljan sam što sam proživio vijek, a nijesam nikom naškodio. Ono što je meni štete nanosilo davno sam zaboravio. Gubitak je lakše podnijeti, nego kajanje“ , mogle svima pomoći da bolje shvatimo sve tajne života, a naročito političarima koji su u borbi za vlast i nasilno održavanje na vlasti uništili mnoge živote. No, i pored svega, vjerujem da i za Crnu Goru ima nade, jer dok god ima života ima i nade. Nada je ta koja uljepšava život i brani ga od ništavila. Nada i volja da se borimo za slobodu, tjera i mene da živim, sanjam i ne odustajem.