-Piše: Milan Mišić
Novi predsjednik SAD Donald Tramp juče je navršio sto dana od stupanja na dužnost. Sto dana su inače prevashodno medijski međaš, kojim se svugdje mjere postignuća i namjere neke nove vlasti, neka su vrsta šoljice ispijene kafe na čijem se dnu sagledava budućnost.
Prva činjenica koja se ovim povodom najčešće spominje jeste da je Tramp mandat započeo kao predsjednik sa najnižim rejtingom u novijoj američkoj istoriji. Otprilike, od deset Amerikanaca, samo njih četvoro odobrava kako on obavlja svoj posao. Tako je ostalo i posle prvih sto dana.
Ali sva sondiranja o tome kako Amerikanci gledaju na svog predsjednika ukazuju i na još jedan, isto tako važan nalaz: da 80 odsto onih koji su glasali za Trampa i dalje vjeruju u njega. Priznaju, doduše, da nije baš mnogo postigao, ali su sigurni da se trudi.
Pod medijskim skenerom Tramp međutim prolazi veoma loše: reklo bi se da je konsenzus kako su bila osnovana sva upozorenja, koja su se čula kako tokom kampanje, tako i poslije inauguracije: da je politička neznalica i po svim mjerilima nesposoban za ulogu lidera najmoćnije nacije svijeta.
Poslije sto dana čini se da je dominantan osjećaj neizvjesnost šta je u stvari Trampova politika, s obzirom na u nekim slučajevima drastičnu razliku između nekih njegovih stavova danas i onih iz kampanje. Otuda i jedna dijagnoza o tome da su prvih sto dana predsjednika Trampa bili i ”sto dana zbunjivanja”.
Primjera za to ima napretek, ali neki su posebni biseri. Tako je NATO u jednom momentu bio proglašen ”zastarjelim”, da bi u sledećem to prestao da bude. Kinezi su prvo ”valutni manipulatori” (jer obaraju vrijednost svoje monete kako bi povećavali izvoz – što, uzgred budi rečeno, već nekoliko godina ne rade), pa onda nisu.
Kad je ”Vikiliks” objelodanjivanjem mejlova Hilari Klinton išao naruku njegovoj kampanji, Tramp je uzvikivao ”Volim Vikiliks”, dok je danas njegovo hapšenje prioritet Departmenta pravde. Prvo se poručuje da je sirijski predsjednik Asad ”realnost koja se mora uvažiti”, a potom je njegov odlazak uslov bilo kakvog napretka u rješavanju te krize…
I tako redom, primjera ima još, kao što ima i previše ”neiznuđenih grešaka”. Jedna od ključnih karakteristika prva tri i kusur mjeseca Trampovog predsjednikovanja je i da su na desetine ključnih pozicija u Stejt departmentu i drugim važnim agencijama nepopunjena, dok ona koja jesu, bolje da nisu: na čelo nekih agencija postavio je ljude koji su se prije toga zalagali za njihovo ukidanje.
Dok se u kampanji zaklinjao da će biti čovjek koji će brinuti o ”zanemarenim Amerikancima”, po stupanju na dužnost Tramp se okružio kolegama milijarderima (i generalima). Sa nekima međutim nije baš imao sreće: general Majkl Flin je na jednom od najvažnijih mjesta u kabinetu – na mjestu savjetnika za nacionalnu bezbjednost – potrajao samo 20 dana. Morao je da ode kad je otkriveno da tokom procesa verifikacije svog imenovanja u Senatu propustio da pomene svoje ruske kontakte, da bi se naknadno otkrilo da nije prijavio ni ruske pare koje je dobio.
Stiv Benon, glavni Trampov strateg, radikalni desničar kome pripisuju i ne malu dozu rasizma, dotle je u klinču za uticaj na šefa, sa umjerenijim Džaridom Kušnerom, čija je nedostižna prednost to što je Trampov zet.
Na pozitivnoj strani je činjenica da je Tramp u međuvremenu ipak nešto naučio: između ostalog i to da je ”svet komplikovan” (to mu je otkrio kineski predsjednik Si Đinping, dok su se sladili ”najljepšim komadom čokoladne torte koju ste ikad vidjeli”, posluženim u njegovom ljetnjikovcu na Floridi). A prekjuče je u intervjuu Rojtersu otkrio kako je ”iznenađen koliko je njegov novi posao težak”.
Rezultat prvih sto dana je i drastično opadanje prestiža Amerike na gotovo svim frontovima, što proističe iz uvjerenja da je postala nepouzdan saveznik, ali i da je izgubila legitimitet ”učiteljice demokratije”. Trampova pobjeda na izborima i njegovo ponašanje u minulih sto dana pokazali su naime da toliko (samo)hvaljene američke institucije nisu baš toliko čvrste koliko se vjerovalo.
Sve to ne bi bilo toliko važno da je samo američka stvar – što svakako nije. Sa najmoćnijom silom kojoj je na čelu čovjek koji ne zna mnogo i koji se u malo šta udubljuje – čak se i hvali da sluša samo svoje instinkte – svijet je svakako manje bezbjedno mjesto. Pogotovo što je već pokazao da je ”lak na obaraču”.
Ono glavno, u čemu je Tramp prebacio učinak, jeste proizvodnja neizvjesnosti i ”strateškog haosa”. U tolikoj mjeri da se danas razložno strepi od mogućnosti izbijanja prvog nuklearnog rata, nekom Trampovom nesmotrenošću u sučeljavanju sa nepoćudnim i nuklearno naoružanim režimom Sjeverne Koreje.
Rezultat prvih sto dana ”trampizma” je da Amerika i svijet sve više prihvataju ono što je doskora bilo neprihvatljivo. A tek je počelo: ako bi se četiri godine Trampovog mandata pretvorile u 24 sata, za sto dana prošlo je tek oko sat i po. Dug je dan (i noć) ispred…
(Autor je bivši
glavni i odgovorni
urednik ,, Politike'')