-Piše: Vojislav Bulatović
Ovaj naslov neminovno će podsjetiti čitaoce na slavno djelo velikog Rusa, miroljubivog Lava (treba li mu navoditi i prezime Tolstoj), čije je filozofsko načelo bilo: „Ne protivi se zlu nasiljem“!
Veliki Lav bi, vjerovatno, bio nemoćan i začuđen današnjom slikom svijeta koja veoma čudno, nerazumno, čak apsurdno, apsorbuje rat u svakodnevne tokove planetarnog života. Više nema one crvene linije koja razdvaja ratnike od mirnih zona gdje se zacjeljuju rane koje čovjek sebi zadaje u ratnom ludilu. Tolstoj je analizirao ratne pohode i sudare u Evropi i šire kao neobjašnjive kolektivne pohode zapad-istok i obratno. Kao da je razloge vidio, poput Homera, u planovima i hirovima bogova. Danas bi uzalud pokušavao da poveže u jednu umjetničku sliku sve tehničke, ljudske, radno-tehnološke, naučne, ekonomske i vrednosne aspekte rata i mira. Nije to više zemaljsko poprište, već i nebesko, možda, dominantno nebesko! Nema tu više Napoleona i Kutuzova, jer su generali i njima potčinjeni u komandnim centrima koji djeluju na daljinski. Ko su junaci „Milosrdnog anđela“, „Pustinjske oluje“ i sličnih operacija koje pokušavaju da se dopadnu „miroljubivom“ svijetu s ovakvim poetizovanim naslovima? Nebo je zaposjednuto i otuda stiže smrt i za dužne i nedužne. Jedna super-bomba je namijenjena za nekoliko desetina opakih i bezobzirnih ubica čija je logika: ako su nebeski udari nemilosrdni i neselektivni, onda to mogu biti i zemaljski. U oba slučaja masovna smrt je jedino ishodište. Velike grobnice postaju u očima svijeta, oguglalog na zlo, nekako male kao ona Andrićevog junaka „ svježa rana u opštoj bjelini“. Ekonomisti hladnoračunski dokazuju da se rat ne isplati (kao nobelovac Pol Krugman), ali ne kažu zašto se vojno-industrijski kompleks tako brže unapređuje i zašto oružje sve više „ukrašava“ planetu. Čak i dječije igračke i moda hvataju korak s tim trendom. Takođe, i Nobelova nagrada za mir nema značenje antiratnog priznanja, već djeluje kao priznanje onima koji svetom vodicom i metafizičkim molitvama posipaju tragove ratnika.
Zaobilaženje vojno-industrijskog kompleksa u analizama rata i mira je ideološka zavjesa, jer je proizvodnja oružja i servisiranje bezbjednosnog sektora (vojska, policija i dr.), plus proizvodnja oružja za planetarno tržište od izuzetne važnosti za velike ekonomije. U Titovo doba taj kompleks je takođe, forsiran u jugoslovenskoj zajednici. Tito je, koristeći svoje veze s liderima trećeg svijeta, podsticao trgovinu oružjem s tim zemljama. Od Sovjetskog Saveza do Putinove Rusije traje konfrontacija za tržište oružja sa Zapadom. Ratovi na Bliskom istoku donijeli su poraz ruskom oružju (Libija i Irak), a da li će se to dogoditi i u Siriji zasad ne znamo. Mir pod teretom naoružanja mora permanentno da krvari, jer oružje mora da „govori“ i da se troši da bi ušlo u finansijske tokove. Evropa se militarizuje, traži se sve više novog oružja i sigurniji NATO štit za svaku zemlju od navodne ruske opasnosti. Male zemlje, preplašene takvim trendom hrle pod štit velikih uvećavajući brojnost saveza sile. Naš slavni vladika imao je stav o tome: „Zlo se trpi od straha gorega“. Ako „vuk na ovcu svoje pravo ima“, ko mu može narediti šta će s njom raditi. Ovo nas asocira na utišanu groznu priču kako su u najnovijem kosovskom boju neki „vuci“ vadili iznutricu za medicinske potrebe. Ko garantuje da neki „vukovi“ na raznim ratištima ne izvode takve operacije, ako već imaju pravo na svoje ovce.
Pacifizam je nekada snažno pokazivao energiju otpora sili oružja i ratu, ali početkom ovog vijeka to nije slučaj. Tramp kaže da Amerika mora da pobjeđuje i odmah na početku mandata pokazuje da mu je vojna sila možda glavni oslonac u tome. Zapadna publika, kao publika u rimskom Koloseumu, traži dokaz od svojih lidera da su sposobni da bace pred nju neki „plijen“. Pacifizam je pao na koljena pred korisnošću i ohološću. Čak i talasi terorizma idu na ruku ratnim huškačima. NATO članice učvršćuju istočne i južne granice najmodernijim oružjem. Rusija, Kina, Sjeverna Koreja takođe učestvuju u maratonu. I Srbija je dobila „dozvolu“ da uveze migove! Neka Balkan bude siguran i bezbjedan?! Pošto je na pomolu seoba naroda (nekad je to bio srpski usud) čak i oni najmoćniji sjetili su se da žive na zemlji. Stara Kina im je poslužila kao obrazac. Niču zidovi iako proglašavaju otvoreno društvo (ko ima volju neka malo zaviri u Poperovu knjigu „Otvoreno društvo“). Treba se odbraniti od ratnih žrtava, od osiromašenih i opljačkanih.
Globalizacija u vidu ogromnog porasta uticaja multinacionalnih kompanija (one se bore čak i za moj penzijski euro i za usisavanje na njihove račune naših budžetskih troškova) nailazi paralelno na usporavajuće procese, jer mnogo je pretendenata da budu aktivan subjekt tog procesa. Evropske integracije, takođe, prate isti konfliktni procesi. Sudari jačih i mučni otpori podređenih su, izgleda, neminovni.