- Piše: Milutin Mićović
Opet da se prisjetimo malo Zorana Žižića, i njegove riječi. „Crna Gora je zemlja čuda“. Smisaona intonacija bila je dakako apsolutno negativna. Duhovno gospodstvo, ako ga još negdje ima, treba organizovano izgaziti, kolektivno poltronstvo do neba dignuti. Takvo je stanje duha zavladalo ostatkom Crne Gore, koja više ni to ime ne treba da nosi. Treba joj priđenuti neko drugo ime. Treba joj dati neko ime koje nije ime, kao što ni ona dva „slova“ koja su dodali azbuci, nijesu slova. Nijesu slova ni vidjela, a prave se da su slova. Kao što se i NATO-Crnogorci prave da su slobodari - neki tobož ljudi i junaci. U Crnoj Gori su se iskristalisali apsurdi. Ako je taj apsurd tako moguće kazati. Došlo se do krajnjih formula apsurda. Eto, u tom smislu je „Crna Gora zemlja Čuda“. To je Zoran Žižić rekao kad je već bio izgubio ambiciju za vlašću. Kad je oko sebe uočio smetikolo poltrona i umoloma.
Zar nije poslednji apsurd Crne Gore da je njena vlast slavljenički predaje NATO okupaciji? Ako je u Crnoj Gori bilo nešto po čemu su je ljudi i narodi uvažavali, to je ta iskra slobode. Šta je ona ako se ta iskra pridavi i ugasi? Više i grđe od ništa! Eto, to su ta nova „čuda“ Crne nam Gore. Kristal besmisla, slovo nebića, azbuka raščovječenja. Raščarana, raščovječena, obezljuđena, porugana crna zemljurina. U Crnoj Gori nikogovići su bili oni od kojih su ljudi okretali glavu, ili su im služili u jadu da se nasmiju. A, evo danas, u NATO propagandi, u histeričnom kolektivnom oduševljenju, programiraju se naveliko nikogovići kao rješenje crnogorske enigme. Ako nijesi nikogović, nemoj se javljati da si živ. Ako si nikogović, imaćeš sve, a pamet i obraz nizašta ne trebaju. I to su, Žižićem naznačeni apsurdi kolektivne psihopatologije, slasnomazohističkog samouniženija. Pobjeda pakla i mira?
Ne, nema kraja ni crnogorskim ranama, ni crnogorskoj sramoti. Ni crnogorskoj koroti. U novu korotu se oblače oni koji su dali život Crnoj Gori. Petrovići kukaju iz mozga. Samo Zeko Mali ne zna šta da kaže. Bole ga rane, boli ga život, boli ga istok i zapad. Sveti Petar ni crni, ni bijeli. Vladika Rade, napijen žuči, kaže: ,,Znao sam da će se nakotit' sitnež i nesoj po Crnoj Gori. Ostade ni zemlja bez glavara, nekršću se polja usmrđeše, združio se Turčin s Crnogorcem, odža riče ravnom Podgoricom ... a ja šta ću, ali sa kime ću, o prokleta zemljo, propala se, ime ti je strašno, naopako...“
Lijepo bi bilo da nas nema. Đe ovako posmrtno živjeti, u sramoti dane provoditi. Družiti se sa sjenkama... Jel' tako, Hamlete, vidiš, trulina je velika u Crnoj Gori, u kojoj nikad ništa nije trunulo nego neljudi - za života? O da mi je poluđeti, sestri crnoj, glavari se skamenili, kam im u dom. Sve prodaše, što imaše, nama prazno!
Normalno je da pređemo na tužbalice. Sofisticiran jezik će nam plastificirati srce, ostaviti nas bez mrsa ljudskoga. Ali ovo je higijenski program, onih koji su uzeli da nas začas pretope i isprogramiraju, divljač jednu neznaniju crnu, sitnež ljudsku i otpad Čovjeka. Neka ide sve đavoljim tragom, Crnoj Gori kad nema lijeka.
Džaba se premišljaš, Hamlete, tvoj Polonije je sve na vrijeme uradio. Muči se koliko hoćeš, crkni, pukni. Nađi gavrana da ti kljuje džigerice. Moj Danilo, glavo Crne Gore, džaba si je diz'o u zvijezde, danas kosti velikog Njegoša gazi noga svjetskoga ološa.
Samo glasovi prošlosti, kažeš? Da samo glasovi iz prošlosti. Jer smo ostali bez imena i glasa. Krklja ništavilo po ulicama, u skupštini umor i sramota - življi se kopaju. Iz prošlosti samo dolaze živi glasovi. Prošlost nam je jedina budućnost. Ko je nekad nešto rekao, nikad ne umire. Samo su riječi žive, je li tako, Hamlete, zašto samo provociraš, svijet ti se u ad pretvorio? Dosadili su ti ovolika sitnež i nesoji oko tebe. Polonija ćeš zgaziti ko bumbara. Ili ćeš, taj prljavi mijeh, vreću sramote - probosti tvojim mačem, ko šugavog psa?
(Autor je književnik)