Za vrijeme višedecenijske vladavine Mila Đukanovića, što na mjestu premijera, što na mjestu predsjednika Crne Gore, u Budvi se dogodilo 13 mafijaških likvidacija čiji izvršioci nikada nijesu otkriveni. Broj likvidacija u metropoli turizma je mnogo veći, a gorepomenuti saldo odnosi se samo na period u kojem je Đukanović bio premijer ili predsjednik države. Žrtve su najčešće ginule u bombaškim napadima ili od hica iz spajpera, a javnost je stekla utisak da su ubice obavljale svoj posao bez prevelike bojazni da će biti otkrivene. Bilo je i slučajnih žrtvi, a zajednički imenitelj za sve te likvidicaje je da su se desile u periodu kada je Đukanović bio na čelu Crne Gore.
Serija nerasvijetljenih mafijaških likvidacija u Budvi počela je još 1991. godine, kada je u tom gradu likvidiran Vlastimir Zečević, zvani Mićko Talijan. On je ubijen na parkingu u centru Budve.
U ljeto 1994. godine ispred hotela „Avala” eksplodirao je automobil u kojem je bio Boro Nedović iz Berana.
Jedan od tadašnjih žestokih momaka iz Budve Saša Labović ubijen je hicem iz snajpera u ljeto 1996. godine, dok se kupao na plaži u Miločeru.
„Bermudski trougao”, kako je nazvan prostor između hotela „Mogren”, poslovnice JAT-a i hotela „Avala”, uzeo je 27. februara 1997. i treću žrtvu. U blizini „Mogrena” iz automatskog oružja ubijen je Radoslav Raka Stanišić, zvani Raka Dilinger, koji je slovio za bliskog prijatelja Željka Ražnatovića Arkana, vođe Srpske dobrovoljačke garde, koji je kasnije ubijen u holu beogradskog hotela „Interkontinental”.
Snajperista je u noći između 4. i 5. avgusta 1997. smrtno pogodio Đorđa Minju Bećira, koji se u tom trenutku nalazio za volanom svoje „mazde kabriolet”. Krvava serija nastavljena je dvije godine kasnije ubistvom Milete Gardaševića, koji je u ljeto 1999. godine usmrćen s više hitaca iz „škorpiona”.
U maju 2002. u centru Budve ubijen je Blagota Baja Sekulić. U klasičnoj sačekuši, sat nakon ponoći, 37-godišnji Podgoričanin izrešetan je u svom „grand čirokiju”. Još uvijek nepoznati ubica sačekao je Sekulića u Mediteranskoj ulici i iz dvorišta jedne kuće iskočio ka džipu i ispalio smrtonosni rafal od 20 metaka.
Policija ni danas ne zna ko je odgovoran za smrt brata i sestre Darija i Marije Šurine, koji su stradali 2003. godine od razorne eksplozije u kojoj je uništena njihova porodična kuća u Budvi.
U ljeto 2004. godine, snajperista sakriven na bedemima Starog grada pogodio je s nekoliko hitaca u glavu Tomislava Vujisića, vlasnika noćnog kluba „Znak pitanja”. Vujisić koji je, prema riječima očevidaca, oko dva sata poslije ponoći sjedio s prijateljem i njegovom porodicom u bašti lokala, najednom je posrnuo i glavom razbio stakleni sto ispred sebe. Prisutni su shvatili da je na Vujisića pucano tek kada mu je iz potiljka pokuljao mlaz krvi. Profesionalni ubica nestao je iz Budve, a to ubistvo se, kao i sva prethodna, i danas vodi kao nerasvijetljeno.
Niz zločina nastavljen je početkom avgusta 2008. godine još uvijek nerasvijetljenim ubistvom Gorana Pejovića iz Nikšića, koji je ubijen greškom. Nepoznati napadač prišao je s leđa i ispalio nekoliko hitaca u potiljak nesrećnog mladića, misleći da je u pitanju druga osoba, koja je u tom trenutku sa prijateljima sjedjela u lokalu „Palma” u centru Budve. I pored najava da bi Pejovićeva likvidacija mogla biti riješena, ni taj slučaj još uvijek nije rasvijetljen.
Tokom 2015. godine, u razmaku od samo nekoliko mjeseci, likvidirani su Saša Marković (48), nekadašnji poslanik Liberalnog saveza, i njegov kum Goran Đuričković. Marković je ubijen 17. aprila u sačekuši u bečićkom naselju Ivanovići, dok je Đuričković likvidiran 27. oktobra, u centru Budve.
I pored određenih najava da će neko od pomenutih ubistava biti rasvijetljeno, to se do danas nije desilo. Sve mafijaške likvidacije u Budvi obavijene su velom tajne, a za ubistva počinjena za vrijeme Đukanovićeve vladavine ne znaju se ni izvršioci ni nalogodavci.
D.Ž.–M.V.P.
Još četire likvidacije
U periodima kada je Đukanović formalno prepuštao drugima mjesto predsjednika ili premijera dogodila su se još četiri ubistva u Budvi, a likvidirani su Ivan Šćepanović, Slavoljub Mijatović, Đorđe Boreta i Miloš Vidaković. Ni njihove ubice nijesu identifikovane i privedene pravdi.