-Preveo: Slavko K. Šćepanović
Tašta je bivša krojačica, odvažna, govorljiva moskovska provodadžika. Malešna Jevrejka, bivši vlasnik tekstilne trikotažne radnje. Muž prostak, komunista sa zlatnim privjeskom na lancu oko vrata. Grupa Čerkeza, među kojima ima lopova i sumnjivih sumornih muškaraca. Trguju svim i svačim.
Za prostakušu ja sam sirota bez nigdje ničega i nikoga, za njenog muža, prostaka „buržujka”, za crvenoarmijce gospođa sa modernom frizurom. Najviše mi odgovara druženje sa ženama sa kojima mi je zajednička strast prema ćilibaru, šarenoj odjeći i jednaka dobrota.
Večeri su nam prolazile, manje-više, ispunjene i smijehom i gnjevom. Ljudi su izlazili i ulazili, pušili, pili, šalili se, analizirali rezultate današnje rekvizicije i planirali šta će i gdje sjutra otimati od naroda.
Odjednom, kao grom iz vedra neba: Rasprava o Bogu. Ko je i kako započeo tu temu, ne pamtim. Sjećam se samo svojih riječi kojima sam se uključila u tu raspravu: „Gospodo, ako Boga nema, zašto ga vi toliko mrzite?” „A ko kaže da mi mrzimo Boga?” „Ja sam prva” – ukljuuje se tašta- blesava sam se rodila, blesava ću i umrijeti!” Levit, snishodljivo: „Vi ste, gospođo, u pravu. vaše objašnjenje je sasvim jasno. Sve naše majke i očevi su vjerovali. Ali, što da radi mladi čovjek, nego da se koristi svim mogućnopstima i dobrima koje mu život prestonce pruža...”
Tašta: „ Što ste se vi zakačili za prestonicu? Mislite li vi da su kod nas u prestonici sve sami antihristi. Pa mi u Moskvi imamo stotine crkava i manastira”.
Levit: „To su ostaci buržoazije. Mi ćemo sva vaša zvona pretopiti i pretvoriti u spomenike”.
Ja pitam: „Marksu?” Levit, uz oštri pogled: „Da, upravo”.
Ja dodajem: „I ubijenom Urickom. Uzgred, ja znam ko ga je ubio”.
(Podizanje temparature. Ja izdržavam pauzu).
A eto kako: „Leonid Konegiser. Zajedno smo se igrali u pijesku”.
„Čestitam vam na takvoj igri!” Ja dodajem: „Jevrej”.
Levit, uzavrevši: „To sa tim nema nikakve veze!” Tašta, ništa ne shvatajući: „Koga su ubili Jevreji?” Ja odgovaram: „Urickog, načelnika Peterburške gradske uprave”.
Tašta: „Pazi, molim te! Pa on je, takođe, bio Židov!” Ja: „Da, i to iz poznate porodice”.
Tašta: „Znači, sporečkali se. Uostalom, kod Židova se to veoma rijetko dešava. Naprotiv, oni jedan drugoga štite. Ako se kum opeče, kum mu pritiče u pomoć. Tako mi gospoda Boga”.
Levit se obraća meni: „I što je bilo dalje?” Potom je uslijedio atentat na Lenjina. Takođe Jevrejka. Obraćajući se domaćinu –Vaša prezimenjakinja, Kaplan.
Levit, umjesto Kaplana: „I što hoćete time da dokažete?” Ja: „Samo to da postoje razni Jevreji, kao, uostalom, i Rusi”.
Levit skače: „Ja, dugarice, ne shvatam, ili svojim ušima dobro ne čujem, ili vaš jezik nije tako izgovorio. Vi se sada nalazite u rekvizicionom punktu, na stanici Usmanj, i to u ulozi člana Rekvizicione komisije druga Kaplana”.
Ja: „Ispod Marksovog portreta”.
Levit: „I tim prije...”
Ja ga prekidam: „I tim prije...zašto da ne izmijenjamo mišljenje?” Jedan od vojnika: „Drugarica pravilno govori. Kakva bi to bila sloboda govora, ako čovjek ne bi smio da zucne po svom mišljenju! Uostalom, drugarica nije rekla ništa slabo. Samo je konstatovala da je Židov Žžidova ubio, a mi smo to i bez nje znali”.
Levit: „Druže Kuznjecov, molim vas da svoje uvredljive riječi povratite nazad! Kuznjecov: „O kakvoj se tu uvredi radi?” Levit: „Vi ste se izvoljeli izjasniti o idejnoj žrvti Židova”.
Kuznjecov: -„Vi, gospodine Levit, malo smanjite tenzije i utišajte glas. Imajte u vidu da sam ja član Komunističke partije, a to što sam izgovorio riječ Židov je moja navika!” Tašta, obraćajući se Levitu: „Zašto se vi, golubiću, bunite? Što vam smeta riječ Židov?”. Pa svi mi u Moskvi Jevreje nazivamo Židovima. I nikakvi vaši dekreti i naredbe ne mogu tu ništa promijeniti. Znate li vi da je Židov Hrista na krstu razapeo? Hrista?!! Planuo je i poskočio kao korbačom udaren. Nozdrve su mu podrhtavale: „Znači, gospođo, da ste vi takvih ubjeđenja. Za kakvim artiklima vi onda putujete po gubernijama. Ovo se i na vas odnosi, druže! Vi širite propagandu. Pogrom spremate. Sovjetsku vlast hoćete da razbijete! Znam ja što ću i kako ću sa vama. Ma u djeliću sekunde ću ja sve vas...”
A tašta: „Pazite da me ne uplašite! A zašto je moj sin tu? On je boljševik da bolji ne može biti. I komunista pouzdaniji od vas. Pazi molim te! Siktiš tu kao zmija! Pedeset godina živim, takvu sramotu nijesam doživjela...”
Provodačika odmahuje rukom: „Ne želim ni da sudim, ni da se šalim. Dosadio mi je ovaj vaš novi život. Dok je bilo Nikolaše (cara Nikolaja), imali smo i hljeba i kaše. A sad se samo radi kaše po trideset vrsta po blatu potucamo. Oprosti mi Gospode, isplazili smo jezike kao psi.
(NASTAVIĆE SE)