-Preveo: Slavko K. Šćepanović
Oktobar u vagonu. Tri dana i dvije noći ni zalogaja, ni gutljaja. Grlo se steglo. Vojnici donose novine na rozom papiru. Kremlj i spomenici dignuti u vazduh. Pedeset šesti puk. Dignuta je u vazduh i armijska zgrada sa vojnim pitomcima i oficirima koji su odbili da se predaju. Šesnaest hiljada ubijenih. A na sledećoj stanici već dvadeset pet hiljada. Saputnici izlaze jedan za drugim i ukrcavaju se u vozove koji idu u suprotnom pravcu. San u noći između 2. i 3. novembra: Iz podruma izlazi čovjek sa podignutom puškom. Ja nišanim praznom rukom. On spušta pušku. Dan sunčan. Prelazimo preko ruševina. Serjoža priča o Vladivostoku. Kočijama putujemo razrovanim ulicama. Kočijaš neraspoložen, kiselog lica. Pišem u svesci pismo: Ako ste još živi, i ako mi je suđeno da se još jednom sa vama vidim, slušajte: Juče sam, kad smo se približavali Harkovu, pročitala u „Južnom kraju” da tamo ima devet hiljada ubijenih. Ne mogu vam ispričati sve te noći, jer se ona nikada nije završila. Već je sivo jutro. Stojim u hodniku. Možete li da shvatite! Ja putujem i pišem Vam, a ne znam kako dalje, jer naviru riječi koje ne mogu da Vam napišem. Približavamo se Orlu. Ne mogu da Vam pišem onako kako bih htjela, jer se plašim da ću se rasplakati. Sve je ovo strašan san. Pokušavam da zaspim. Ne znam ni kako Vam pišem, ni kada Vam pišem. A onda i taj Pedeset šesti puk. Sjećate li se ogromnih ključeva kojima ste zaključavali kapiju? A najgore je što ste i Vi sami sa svojim instinktom samonestajanja. Zar ste Vi mogli sjedjeti kući? I da su svi drugi ostali kući, Vi bi sami otišli. Zato što ste Vi besprekoran čovjek. Zato što Vi ne možete da ubijate druge. Zato što ste Vi lav, koji daje život drugima, zečevima i lisicama. Zato što ste Vi požrtvovani i ne stidite se da štitite sebe i druge. Zato što Vama nikada nije bilo najvažnije svoje „Ja”. Meni je to odavno poznato. Ako Bog da da se dogodi i to čudo da Vi ostanete živi, ja ću trčati za vama kao pseto.
Vijesti su mutne i neodređene. Ne znam kome i čemu da vjerujem.Čitam o Kremlju, o Tverskoj, o Arbatu, o „Metropolitenu”, o Voznesenskom trgu. U jučerašnjem broju socijal-demokratskih „Kurskih novina”, (od 1. novembra), čitam da je počelo razoružavanje. A već u današnjem broju istih novina pišu da se vode bitke. A računala sam da ljudi koji ovdje žive sve znaju i da će nam sve tačno reći. Sada ja sebi ograničavam slobodu da dugo i opširno pišem. Pitam se: da li je, uopšte, moguće prodrijeti u grad? Ubrzo ćemo stići u Orlov. Sada je dva sata poslije podne, a u Moskvu treba da stignemo u dva sata poslije ponoći. A što ako uđem u kuću, a u njoj ne bude ni žive duše? Gdje onda da tražim Vas? A možda ni kuće više nema? Stalno osjećam da je sve to samo užasan san. Stalno očekujem da se nešto dogodi, ali nema ni novina, ni ikakvih drugih vijesti. Nema ničega. Ništa se ne događa. Sanjam da ću da se probudim. Grlo stegnuto. Kao da ga neko steže rukama. Čitavo vrijeme otvaram i pritvaram vrata. Dragi Serjoža, ja sam napisala vaše ime i ne mogu dalje da pišem.
Tri dana i tri noći ni sa kim ni riječi. Samo vojnici ponekad donesu novine na zloslutnom papiru roze boje. Kao pozorišne plakate smrti. Sva Moskva je pocrvenjela! Priča se da nema papira. Bilo je, ali je sav istrošen. Kome opanci, kome obojci! Na kraju je jedan saputnik progovorio: – Što je sa Vama, gospođo? Sve vrijeme putovanja nijesam vidio da ste vi ni zalogaj hleba stavili sebi u usta. Od stanice Lozova putujemo zajedno. Sve gledam i mislim: da li će sada naša gospođa početi nešto da jede. Otvarate tašnu. Mislim da ćete da izvadite hleb. A Vi vadite svesku i olovku. Da se, možda, vi ne pripremate za ispit? „Da”– odgovaram ja zbunjeno.
Očigledno, čovjek koji je progovorio je zanatlija, ili fabrički radnik. Oči crne kao ugalj. Brada, takođe, crna. Nečim podsjeća na umiljatog Pugačova. Zabrinut, ali prijatan. Razgovaramo. Žali se na svoje sinove: „Inficirani su novim, modernim životom. Vi ste, gospođo, mlada, ali pametna i obrazovana žena. Sami prosudite. Sve su to, po mom mišljenju, posledice zaraženosti antihrišćanstvom. Sve to vodi u haos. Da, gospodar ima vlast, ali on čeka vrijeme, skuplja snagu za odlučujući trenutak. A da vidite sela. Život bezličan. Narod utučen. Sve je đavo odnio...” Pored nas sjeda gojazno vojno lice pedesetih godina. U uniformi. Snob. Prostak.
Uključuje se u razgovor: – Moj sin je u Pedeset šestom puku. Strašno sam uznemiren zbog toga. Odjednom je pošao. Mislim da ga je lakomislenost ponijela...
(NASTAVIĆE SE)