PIŠE: DR NOVO VUJOŠEVIĆ
„Ercegovac je mnogo blaži, mekši, prostrani i gipki, tijesto kome se mogu davati i različitije forme i suprotani pravac i usavršavanje. Zato je Crnogorac svoj samo u Crnoj Gori, tu je u svom elementu, pristašan i prirodan, slike sve svoje prošlosti nosi u duši i očima, a svuda drugo on je izgubljen, otuđen sam sebi, neprirodan i nesavršen. Crnogorcu se čini da sebe omalovažava ma koga da hvali, otuda je u svakom pohvalnom poslu po njemu njegov najveći udu. On je u tradiciji toliko uživljen da drugome svoje mišljenje prosto natura kao pravilo. Pržnica je, što Ercegovac nije pa zato i vjeruje da će se o njemu samo dobro misliti i govoriti.
Crnogorac je kao priznat i oglašen junak veoma sujetan, za njega je utvrđeno pravilo da je najhrabriji među hrabrima i da nema junaka njemu ravna, zato je on veoma smotren da nikada ne dovede u pitanje taj dobar glas i prvijenstvo – dok je Ercegovac slobodan tolike sujete, ne mora da uvijek kuša snagu i vrijednost. Crnogorcu se čini zazor i poniženje da nekada izgubi, jer izgubom dovodi u iskušenje sve Crnogorce, pa ne samo da bi on gubitkom ponizio njega nego bi omalovažio i sve one koji su bili do njega i koji su to do danas. Crnogorca najmanji reskir i najmanji gubitak dovodi u očajanje. To najviše dolazi otuda što Crnogorac vjeruje da sve što je veliko i sudbonosno i sve što preduzima čini u ime sviju Crnogoraca. Ercegovac više radi osobno, i lični reskir i odgovornost. Crnogorac u svkom poduhvatu traži društvo, instiktivno, da bi umanjio ličnu odgovornost u svakom poslu. On je stalno rezervisan da se pred samim sobom može opravdati za sve posledice. Vječita borba sa nemaštinom i siromaštvom na domu učinili su od Crnogorca trudna i ćutljiva čovjeka, koji se nikad bezgranično ne raduje i ne proveseli. On zaboravi trenutke pravoga veselja i radovanja, nepomućenom zebnjom i stalnom nestašicom, dok je Ercegovac svagda u veselije stangnivične ljude. Crnogorac dopušta da su Ercegovci najbolji junaci poslije njega, ali na bokelje gleda sasvim drugačije, za njega su bokelji lacmani, lukavi, laki i okretni i nadasve mnogo govore, dok Crnogorac više ćuti i misli i mjeri svaku riječ, a kamo li misao, ne treba mnogo govoriti. Svi njegovi govori su kratki, snažni, lakonski i alegorični. Svaka je rečenica hitac, živ i oštar, isto onako kao što je i sam Crnogorac. Sav od momenata i za momenat. Mnogo bliži su Crnogorcima južni bokelji koji svima osobinama, a naročito svojom upornošću i violentošću podsjećaju na južna plemena Crnogorska” (isto str. 16–17).
Čitalac ostaje pomalo zadivljen brojnostima karakternih osobina Crnogoraca i Ercegovaca koje je nabrojao Simo Šobajić, a Gezeman akcentirao. Zaista je teško naći u tolikom štivu toliko karakternih crta Hercegovca i Crnogorca. Autor (Šobaić) se ovdje poslužio komparativnim metodom. U stvari, upoređivao je karetkernu crtu Crnogorca sa karakternom crtom Ercegovca da se uoče razlike. Ovaj metod može biti od koristi analitičaru ali pod uslovom da su „u igri” objektivni i provjereni podaci, odnosno konstatacije. Međutim, stiče se utisak da se u znatnoj mjeri koriste stereotipi i nedozvoljena uopštavanja, što umanjuje kvalitet analize. Osim toga, pretjerano se insistira na razlikama, pa i ondje gdje su znatno brojnije sličnosti nego razlike, sasvim je poznato da su se Ercegovci i Crnogorci bar u graničnim humanitas oblastima međusobno prožimali, što je, valjda, uticalo na formiranje sličnih karakternih osobina, a ne različitih. Ovdje treba napomenuti i činjenicu da su neki djelovi iz stare Hercegovine kasnije pripali Crnoj Gori.
U opisivanju karakternih osobina, bilo Crnogoraca, bilo Hercegovaca, primjećuju se izvjesne protivurječnosti, pa i suprotnosti. Tako je, na primjer, jedan Crnogorac opisan kao plah, čak i pržnica, a na drugom mjestu ga opisuje kao trudna i ćutljiva čovjeka. Valjda se ove dvije osobine ne mogu pripisati jednom čovjeku – Crnogorcu. Minuciozna analiza će, po našem mišljenju, otkriti izvjesnu pristrasnost Šobaića.
No, i pored iskazanih nedostataka, smatramo da je ovo sučeljavanje „karakternih osobina” dva naroda veoma interesantno. Siguran sam da je tako i mislio Gerhad Gezeman.
NASTAVIĆE SE