Da satira ima plodnu motivaciju u Crnoj Gori prije dvije večeri pokazali su domaći humoristi koji su nastupili u sklopu večeri aforističara u KIC „Budo Tomović”. Na jednom mjestu okupilo se desetak aforističara koji su iz svog ugla komentarisali sve ono što nam se dešava u javnom životu. Kritike i duhovite opaske nije bila pošteđena ni politička scena, ali na njihovoj meti su bile i ljudske slabosti. Sud o tome kroz naočare humora dali su Radomir Racković, Ilija Lakušić, Vladislav Vlahović, Dejan Tofčević, Dragan Koprivica, Jovan Eraković, Bojan Rajević, Ljubomir Bulatović, Marinko Pavićević, Milica Papović, Višnja Kosović, Dragan Pavličić, Zoran Raonić, Miško Jokić i Miladin Joksimović. Ove veče organizovali su ljubitelji kratke i duhovite književne žaoke, koje je publika sa odobravanjem prihvatila. Slično veče organizovano je i prošle godine, a kako se čulo tokom njihovog nastupa, namjera je da ovakav skup postane tradicionalni i da i Glavni grad pored Danilovgrada i Pljevalja dobije svoj dan humora.
– Uvijek kada govorim na ovakvim večerima sjetim se riječi Iva Andrića upućene Bogdanu Popoviću „da izvini što nema vremena da mu piše kratko pismo”. Pisati kratko, znači pisati mudro i govoriti iz suštine stvarnosti. To je najteže u literaturi, jer lako je sjesti i pisati duge priče, novele, pa i romane. Strpljivi ljudi koji imaju vremena da to rade opišu svoj život i napišu roman koji će čitaoci pročitati. Međutim, aforizam je književna forma koja postoji od kada postoji i mišljenje. Još su i stari Grci njegovali aforizam, a jedan od prvih aforističara je bio Diogen, koji je kada ga je Aleksandar Makedonski pitao šta želi, odgovorio: „Pomakni mi se sa Sunca”. Aforističari pronađu svoj ugao gledanja na svijet, koji je ostalima nedostupan, i „ubodu” suštinu, ali ti njihovi ubodi ne bole. Drago mi je što večeras među aforističarima vidim mlade ljude, jer je to važno za budućnost ove književne forme – rekao je Blagota Eraković, režiser, prilikom otvaranja Večeri aforističara.
Aforističari su u nastavku večeri govorili svoje aforizame. Tako je Zoran Raonić pročitao: „Data nam je sloboda govora, ali tek kada smo izgubili riječ”. „Vlastodržac ne može imati čiste ruke, suviše je onih koji ih ljube”. „Žirant je mio, pa ma koje vjere da bio”.
Dragan Pavličić kaže: „Sada ispaštam što sam se besplatno školovao, besplatno radim”. „Naš jezik se zove maternji, ne zna se ko je otac”. „Crna Gora ima dva mobilna telefona po glavi stanovnika. Narod sam sa sobom priča”...
Milica Papović je zabilježila da „voli ljude koji imaju širinu, zato joj je muž širi nego duži”...
Književnicu Višnju Kosović ovom prilikom smo upoznali i kao aforističarku: „Od roba do robota to je put istorije”; „Nijesam na liniji, smetaju mi vijuge”. „Čovjek je kao Mjesec, uvijek se skriva svojom tamnom stranom”.
„Kod nas postoje auta koje lete. Svako malo dignu ih u vazduh”. „U kući treba da se zna ko je muško, samo da nije oboje”. „Niko ga nije tjerao da se ženi, a izabrao je kao da jeste”. (Ljubomir Bulatović).
I.M.
Izdvajamo
„Čovjek je samo šraf u mehanizmu vlasti, zato ga je lako zavrnuti”. „Ovdje mašu repom samo oni koji su ga podvili”. (Bojan Rajević).
„Ostavili su nas bez gaća, ali se mi toga ne stidimo, jer imamo šta da im pokažemo”. (Jovan Eraković).
„Mi smo Crnogorci na ovim prostorima narod najstariji. Kada su stari Sloveni stigli na Balkan stari Crnogorci su već regulisali pravo na penziju”. (Dragan Koprivica).
„Ukinuli su nam vojne, a uveli gej parade. Važno je da je oružje na gotovs”. (Vladislav Vlahović).
„Iz moje porodice samo je djed ostao na selu. Ne bi ni on da nije umro”. (Radomir Racković).
)){kind=small}
