PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Pored planova o stvaranju novih država na Balkanu, koje su od početka opterećene da li je njihova osnova strateški interes velikih sila, ili nacionalne aspiracije tamošnjeg naroda, korist za Srbe je dolazila od jednog nevidljivog vampira kojeg je u Evropu unijela Francuska revolucija, za koju po balkanskim selima niko nije znao, a svi su je na svojoj koži osjećali. Povodom sukoba revolucionarne Francuske i Austrije 1792. oko Nizozemske, Danton je rekao da bi na to osvajanje Francuska imala pravo i po pravu rata, ali da je revolucionarna republika ipak toliko civilizovana i priznaje „univerzalnu pravdu i prava naroda” da bi primijenili pravo na osvajanje. „Politika i pravda su dugo vremena bile razdvojene ideje, ali je Republika odlučna da ih više nikada ne razdvaja.” Do kraja tog vijeka će se taj duh prava naroda na slobodu osjetiti i među Srbima.
Austrija je ušla u rat protiv Turske u februaru 1788, a u oktobru vojska generala Laudona zauzima Beograd, poslije svega 23 dana opsade. Pokušaji prodora u Bosnu su dali samo neke početne rezultate zauzimanjem Dubice, Novog i Gradiške uz obalu Save. Taj je prodor vrlo brzo zaustavljen. U pozadini je došlo do pobune Mađara, koje je podržala Pruska, prije nego što ih je strah od Francuske revolucije otrijeznio. Austrija i Pruska su imale posjede na Rajni, što ih primorava da se izmire oko balkanskih sporednih stvari savezom u Rajhenbahu 27. jula 1790. Austrija je sklopila mir sa Turskom u Svištovu 4. avgusta 1791, po kome je dobila jedan mali dio kod Oršave na Dunavu i ispravku granice na Uni.
Iako su Srbi u ovom ratu u svemu izgubili, oni su bili njegovi pobjednici u istorijskom iskustvu kratkog gerilskog ratovanja u turskoj pozadini. Vojna granica je davala trupe i za frontove u zapadnoj Evropi ovog vremena, pa habzburški dvor pristupa većem i boljem organizovanju srpskih odreda za akcije u turskom zaleđu. I u ranijim ratovima je to rađeno, ali sa manje sistema. U ovom su ratu stvarani etnički mješoviti dobrovoljački odredi Freicorps formirani od Srba, Rumuna i ponešto Bugara. Svaki je vojnik dobijao stotinu forinti godišnju platu, ali je od toga morao da pokriva i troškove neke opreme i ishrane. U časovima krize bi im se priskakalo u pomoć doturanjem porcija hljeba kao i drugim austrijskim vojnicima. Njihov je zadatak bio da ometaju transport turske armije Dunavom i drugim rijekama, kao i putevima dolinom Morave. Prva njihova akcija je bila uspješan napad na nekoliko dunavskih luka u kojima su oštećene turske zalihe, sem u luci Beograda.
Habzburški rat protiv Osmanlijskog carstva 1788–1791. imao je veliki značaj za dozrijevanje srpske revolucije 1804. Iako su srpske dobrovoljačke jedinice i u ranijim ratovima bile korišćene, u ovom ratu je to rađeno sa više političkog interesa i vojnog sistema. Slobodni korpusi (Freicorps, Freikorps) bili su novina u odnosu na jedinice istog naziva u austrijskoj i venecijanskoj vojsci. Na iskustvu Sedmogodišnjeg rata 1756–1763, kao i američkog rata za nezavisnost 1776–1783, pokazalo se da su raniji korpusi bili prevaziđeni; stvarani su od malog broja dobrovoljaca i tokom rata se raspadali. U lancu „demokratskih revolucija” tog doba američko oslobođenje je ponijelo zastavu, a s njom i ovaj način rata.
Vojna nauka je vrlo brzo proučila organizaciju dotadašnjih korpusa kao glavnog oblika vojnih jedinica u partizanskom ratu. Već 1785. kapetan Johan Evald napisao je jednu raspravu o malom ratu, u kome je bilo sumirano iskustvo dva pomenuta rata. Po prirodi zadataka, novi oblik je nazvan „laki korpus”. Formira se od ljudi „sa svih strana svijeta”, a organizuje ga jedan sposoban oficir. Budućnost su imali samo oni korpusi koji su brojali najmanje hiljadu ljudi. Preporučivalo se vrbovanje mladića od 16 do 18 godina, jer su stariji teško izdržavali napore rata i bježali. Jedna trećina posade mora biti na konjima.
Pred revoluciju 1804. ovi su korpusi postali srpska vojska. Ne samo u vojničkom smislu, nego i duhovno su frajkori bili najznačajniji. Ovi laki korpusi nijesu jednoobrazno stvarani. U ratu protiv Turske 1788–1791. imali su zapaženu političku ulogu. J. B. Šels veli da su stvarani „iz jedne nacije i jednog jezika”. Vodili su ih njihovi oficiri, odrasli i odgojeni kod njih „nadahnuti svetom revnošću za stvar domovine”. Odijevani su u sopstvena odijela i sa svojom obućom. „Bili su naviknuti na vječnu borbu sa turskim razbojničkim četama od svoje rane mladosti.” Sakupljani su kao dobrovoljci iz svih slojeva naroda „i zbog toga stvarali takozvane Slobodne korpuse”. Pravoslavni kaluđeri i franjevci su uzimani za izviđanje teritorija i sakupljanje dobrovoljaca. Prije formiranja Bosanskog frajkora, u jesen 1788, stvorena je Posavsko-kozarska milicija od 908 boraca, organizovana po sistemu vojne granice. Vojnici su živjeli kod svojih kuća. Kaluđeri su ih sakupljali, a srpski episkop Jovan Jovanović odigrao je ključnu ulogu u stvaranju ovog frajkora. Prvi put u istoriji su Slavonija, Vojvodina, Bosna, Srbija, Crna Gora (sa planovima oko mletačke Dalmacije) strateški uzimane kao srpski etnički prostor.
(NASTAVIĆE SE)