PIŠE: DR NOVO VUJOŠEVIĆ
„Ono što se u novije vreme sreta samo su sociološki ostaci kasnog srednjeg veka, koje je regenerisao atavistički duh zajednice, kada je udar turske invazije do srži potresao srednjovekovno društvo ovih zemalja. Tada se ovaj društveni poredak raspao, ali se nije degenerisao nego se vratio na svoje nekadašnje starinske oblike, dakle, regenerisao se da bi opstao“ (isto, str 28).
Prema Gezamanu, dakle, najveći neprijatelj plemenskih formacija je državna i kraljevska vlast, i tuđa i sopstvena. One su od poglavice plemena stvarale dinastičkog činovnika, koji uništava političku slobodu svojih plemenika, a umjesto plemenika izgrađuje podanike čineći ih zavisnim.
Značajno je uočiti kako je Gezeman, uz pomoć Suflaja, u visokom sveštvenstvu vidio moralne vođe koji pokušavaju da plemenske tvorevine preobrate u hijerarhijske državne amebe. To je uspjelo vladici iz plemena Njeguša.
–Do ove moći – ističe Gezeman – crkva je dospjela u trenutku kad su iščezli stari dinasti koji su vodili poslednje borbe u odbrani srednjovjekovnih država protiv turske invazije i kad je identifikovanje vere morala i naroda, borba za nasleđenu veru postala u isto vreme i borba za narodnu i nacionalnu slobodu. Visoka misija koju je plemenski sistem sa te strane dobio, iznad njegove nagonske mržnje protiv Turaka, sastoji se i u tom idealnom cilju, koji je plemena oslobodio partikularizma, uskogrudog egoizma i pastirskog rasipničkog međusobnog prolivanja krvi. (isto str 32).
Iz prethodnog proizilazi da je pleme permanentno emitovalo signale koji su učvršćivali postojanje i ostajanje tradicionalnog sistema vrijednosti. Osim toga, pleme je bilo plodno tle za formiranje glavnih karakternih i moralnih osobina Crnogoraca.
Agon
Već je napomenuto da je u svoje razmatranje po karakteru i moralu Crnogoraca Gezeman uveo bitno pojmovno određenje koje se zove agon. Agon je, po njemu, tjelesno i moralno takmičenje, jedan od najvažnijih socioloških i karakteroloških zakona čovječanstva.
Gezeman je eksplicirao, odnosno objasnio svoje namjere o agonu: „Hteo bih da pokažem da agon sadrži određene i životno važne snage koje uobličavaju život i kulturno ga prožimaju. Hteo bih da pokažem da agon nije oličenje iskonske boračke snage, već nešto daleko važnije: njen regulativ, njen sigurnosni ventil, njen gospodar i učitelj, njen mentor, njen starešina oružja, ponekad i njen pedantni nastojnik, ukratko njen zakon. O agonu se može govoriti kao o izvjesnom „mehanizmu“. On se toliko izgradi i utisne u mozak i srce njegovih nosilaca da se najzad upražnjava s nepogrešivošću jednog isprobanog mehanizma. A onda, ide, razume se, dalje svojim sopstvenim putem do u čudesnost.” (isto str 108). Gezeman smatra: čitav razvoj od iskosne snage do izgrađenog čoveka u junaku, humanitas heroica, ne može se zamisliti bez onih sredstava koja su primjenjivana, tj. bez agona. „Agon je stvaralac ovog morala, demijurg koji savlađuje materiju.” (isto str.109)
Smatramo da je Gezeman pretjerao u idealizaciji agona, odnosno tjelesnog i moralnog takmičenja. Kad je u pitanju takmičenje ko je bolji i ko će bolji biti, Marko Miljanov opominje da takvo takmičenje može da pređe u puko nadgornjavanje. Po Marku Miljanovu, može da proizvede netrpeljivost, pizmu, zavist, pa i međuljudske konflikte.
Kakav je Crnogorac, a
kakav Hercegovac
Da bi što plastičnije objasnio suštinu crnogorskog heroizma, crnogorskog čojstva i junaštva, Gezeman ukazuje na razlike između crnogorskog, hercegovačkog i albanskog heroizma. Naravno, German je suptilnom analizom uočio neke razlike. Posebnu razliku je posvetio između „Ercegovaca i Crnogoraca”; on, u stvari, citira Sima Šobajića iz djela „Crnogorci“, na strani 56: „Kao ratnik, Ercegovac je spor, ali hrabar i istrajan. Crnogorac je plah i nestalan. Ercegovac se brani, Crnogorac juriša. Inače su Ercegovci tromiji, ali kulturniji i dublji u osjećanjima, a Crnogorci plahoviti, uporni i surovi. Ercegovac je sa svoga junaštva ponosit. Crnogorac još i ohol. Junaštvo Ercegovca je junaštvo naroda, junaštvo Crnogoraca je junaštvo plemena. Onamo junaci opšti, a ovamo pojedinačni. Stoga je rijedak Ercegovac koji se hvališe i razmeće, a još rjeđi Crnogorac koji drugog hvali. Ercegovac priča i tuđe zasluge, Crnogorac samo svoje preimućstvo. Onaj kao i svi ostali, a ovaj uz najzaslužnije. Ercegovac kaže mi, Crnogorac Ja! Crnogorac je samopouzdaniji od Ercegovca i otporniji. On je mnogo isključiv, u jednom pravcu savršeni i izgrađeni, tijesto od kojeg se ne može izraditi drugo nego je ljutac koji puca sasvim tuđem pravcem nego ga tuđa volja upuće, on ima toliko svoga atalističkog, formiranoga i nepromjenljivoga, ali ipak potpuno uređenog, da je neprirodan u svakom drugom položaju i stanju, izgubljen, pometen, ali u najboljem slučaju neproduktivan. On je bistar, lak da shvati i nauči, da savlada energiju i savlada problem dok ga ne prouči, ali isto tako da tu i stane i da se postepeno vrati u stari društveni kolosek. Izražavajući od naučenoga samo formu i ne produkujući ništa.”Nastaviće se