Piše: Vojislav Bulatović
Mi koji smo tek krajem života „zakačili“ ovaj vijek i živimo neko novo tranzicijsko doba, na čije ćudi i odnose se teško navikavamo, imali smo već na početku svog života jednu gromoglasnu najavu novog doba pravde, jednakosti, sveopšteg napretka...
Epilog onog prošlog na globalnom tj. nacionalnom nivou znamo, ali poučno je da se podsjetimo na taj početak i kraj na nekom konkretnom „arheološkom lokalitetu“. Manastir Morača: njegovi konaci i porta, kao i neposredna okolina su taj lokalitet. Budućnost koja je obećana koju smo očekivali baš ovdje, pronalazili njene klice i nagovještaje, klicali „velikim inicijativama“.
Kao đak osmogodišnje (produžene) škole u Manastiru Morači doživljavao sam neposredno ono što je naš narod nazivao silazak vlasti među narod „s obje noge“! Šta se tamo zbivalo i šta je podiglo elan naroda nakon velikih ratnih stradanja? Porta Manastira sa svojim konacima postala je žarište novih pokretačkih energija narodne vlasti dva plemena Morače i Rovaca koje je ova zadužbina Nemanjića kroz istoriju povezivala i duhovno bodrila. Doduše, ona je pedesetih godina prošlog vijeka izgubila onu duhovnu moć koja okuplja vjernike, jer se ateizam ustoličio kao duh države i njenih vodećih snaga. U konacima su se smjestili narodni odbor, osnovna (osmogodišnja) škola, stanica narodne milicije a u drugoj fazi (nakon izgradnje nove škole nedaleko od Manastira) otvorena je ambulanta sa desetak bolesničkih postelja. Tu se smjestilo i novo čudo tehnike – Svetovo „svevideće oko“ – rendgen aparat! (Sveto je bio dr Svetozar Bulatović, nekoliko godina jedini ljekar u ambulanti). Lijepa novoizgrađena zgrada osnovne škole bila je simbol početka novog doba, bila je puna đaka a imala je i kino-salu sa pozornicom gdje smo priređivali priredbe. Filmovi su bili iz tadašnje jugoslovenske produkcije a publika je bila omladina i vojska (inženjerske jedinice JNA radile su na izgradnji puta Titograd–Kolašin na odobrenim lokacijama). Dolazak vojske donio je posebnu živost u ovu uzavrelu dolinu pored Morače. U porti su svakodnevno odjekivali strojevi koraci i pjesma vojnika nakon izvršenja dnevnog zadatka na trasi. Vojnici su, takođe, učestvovali u svetkovinama i narodnom veselju igrajući „sitno šumadijsko“ i naše crnogorsko. Odavde je Blažo Jovanović pozvao omladinu i sve „radne ljude“ na obnovu i izgradnju puteva, gradova, fabrika, škola, bolnica kako bismo ostvarili san o „društvu radnog čovjeka“. Ljudi iz raštrkanih sela su dobili „krila“. Vidjeli su ovo pitomo mjesto s novim putem i bogatom okolinom kao novu varoš radnih ljudi.
Jedna služba dobila je puni zamah i bila od opšteg značaja za čitavo moračko-rovačko područje – pošta, opšte poznata „zadnja pošta Manastir Morača“. Na njenom servisu bila je vojna pošta, državne institucije, pa nezgodna razbacana mreža narodnih adresa. Poštari su imali mnogo posla a naročito da uruče tolike pošiljke na udaljene, a u zimskom periodu, nepristupačne adrese. Zbog toga su se u taj „kurirski“ posao uključivali đaci, jer su oni „pokrivali“ veliki dio tog terena. Pošto sam bio đak pješak (na duge staze) iz rovačkog sela Cerovice pomagao sam poštonoši iz sela Liješnje u nošenju pisama i novina. Najvažniji primalac bio je general u penziji Veko Bulatović, koji je živio u svojoj kući u selu Liješnje. Ljudi su se čudili zašto general nije, kad može, izabrao da živi negdje u gradu. Veko je mirno odbio i Titovu blagonaklonu ponudu kad je bio na njegovom dočeku u Kolašinu, kako su pričali svjedoci. „Ja imam svoju kuću, svoje imanje i državnu penziju. To mi je dovoljno“. General je provodio miran porodični život u seoskoj tišini prateći preko „Borbe“ i „Pobjede“ događaje u CG i Jugoslaviji za čiju se slobodu borio na svim velikim ratištima. „Silazak“ vlasti u narod sa svim što je pratilo taj čin nije donio tom kraju očekivani preporod. Jedini dobitak je bio put Titograd-Kolašin. Malo pomalo mlađe stanovništvo se odselilo u Titograd i Nikšić da podupre industrijalizaciju i urbanizaciju.
I stari general se konačno preselio u Titograd.
Sada nakon šezdeset godina ni zadnja pošta Manastir Morača ne može da odbrani svoj opstanak jer su joj adrese neki vjetrovi odnijeli. Treba se ponadati da će neko ovo mjesto kao i druga slična vidjeti kao alternativu urbanim usisivačima sirotinjske „prašine“. Neka nas takne malo i ova Mažuranićeva: „Ožedni li? Morača je blizu; treba l' kupe? Ima dvije ruke.“ Ako i Moraču ne popiju žedni „konji“.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.