Piše: Aleksandar Ašanin
Ne događa se često ni u Podgorici niti u drugim gradovima Crne Gore da neka brojno velika grupa građana podnese zajedničku inicijativu za izgradnju jednog objekta. Sekretarijati za urbanizam i planeri - urbanisti već su navikli na monotoniju individualnih zahtjeva, koji pokazuju da svijest o opštem dobru i javnom interesu sporo sazrijeva. Zato je inicijativa građana Konika i njemu susjednih naselja Starog aerodroma i Vrela ribničkih da se na prostoru stare pijace izgradi Crkva Svetog Vasilija Ostroškog, sasvim neuobičajena i osvježavajuća. Inicijativu koju je, uz zahtjev za ustupanje zemljišta, prije nekoliko dana Glavnom gradu zvanično dostavila Mitropolija crnogorsko-primorska (Crkvena opština Podgorica), potpisalo je čak 6500 građana koji žive u ovom dijelu grada, pripadnika svih vjeroispovijesti, ne samo pravoslavne. Inicijativa je usklađena sa Detaljnim urbanističkim planom „Konik – sanacioni plan“, kojim je u zoni E, na urbanističkoj parceli 265, predviđena izgradnja vjerskog objekta. Stara pijaca više nije u funkciji, a u njenoj neposrednoj blizini već nekoliko mjeseci radi savremena tržnica.
Ova inicijativa zanimljiva je iz više razloga, od kojih ćemo navesti nekoliko najvažnijih.
Prvo, broj potpisnika je nevjerovatno velik i čini više od 20% od ukupnog broja stanovnika planske jedinice „Konik“ (naselja Konik, Stari aerodrom i Vrela ribnička). Ako se ima u vidu da je prema popisu iz 2011. godine broj domaćinstava u ovoj planskoj jedinici bio 8526 (blizu 30.000 stanovnika), proizlazi da je, u prosjeku, na svakih 20 domaćinstava inicijativu potpisalo njih 15.
Drugo, ovakvom inicijativom se u praksi potvrđuje osnovanost urbanističke normativistike koja prepoznaje potrebu izgradnje hramova sa obaveznim pratećim sadržajima u svim gradskim centrima sa većim gravitacionim zaleđem (30 – 50 hiljada stanovnika). Ako pretpostavimo da broj potpisnika inicijative indikuje i potencijalni broj korisnika unutar gravitacionog područja, a imajući u vidu planski normativ od 0,3 do 0,5m2 po korisniku, zaključujemo da je urbanistička parcela br. 256, zona E, dimenzionisana optimalno (oko 2500m2), što je u današnjim planovima rijedak i srećan slučaj. Isto ne bismo mogli da tvrdimo i za DUP-om predviđenu izgrađenost, koja bi u odnosu na iskazane i normirane potrebe pravoslavnih crkava u zemljama regiona (oko 0,10m2 po stanovniku gravitacionog područja parohijske opštine), mogla biti i znatno veća.
Treće, inicijativa je afirmativnog karaktera. Građani se ovaj put ne protive izgradnji ili rušenju nekog objekta, što su u novijoj prošlosti grada činili u više navrata. Poznate su oštre reakcije i negodovanja u slučajevima rušenja bioskopa „Kultura“, rekonstrukcije Hotela „Crna Gora“, pokušaja gradnje višespratnice „Maksim“ pored zgrade „Simpo“, izgradnje poslovnog solitera uz Hotel „Podgorica“... Nije, međutim, zabilježeno da su građani Podgorice ikada u ovolikom broju bili ZA izgradnju jednog objekta.
Četvrto, inicijativa dolazi iz dijela grada koji je sinonim za siromaštvo, segregaciju i neuređenost; od stanovnika jednog radničkog naselja koje je sredinom 80-ih godina prošlog vijeka, u anketi sprovedenoj među građanima tadašnjeg Titograda, proglašeno za najnepoželjnije za život od svih naselja u gradu. Paradoksalno, ispostavlja se da su danas upravo žitelji Konika, Starog aerodroma i Vrela ribničkih, protagonisti najorganizovanijeg pokušaja javne participacije u oblasti planiranja i izgradnje grada, a poznato je da je participacija ključna vrijednost bez koje se urbani razvoj u zemljama razvijene demokratije ne može zamisliti, i koju planska legislativa u Crnoj Gori posljednjih godina stidljivo i nespretno pokušava da usvoji.
Peto, jasno je da građani Konika, Starog aerodroma i Vrela ribničkih na ovaj način ne iskazuju samo potrebu za duhovnim sadržajima, već posredno i želju da ostvare više prava na grad. Odsustvo ili nedovoljna koncentracija centralnih funkcija upadljiva je karakteristika većine prigradskih naselja Podgorice, što rezultira manjkom urbaniteta, ograničenim mogućnostima za susret i komunikaciju, i uopšte za bilo kakav vid društvene interakcije.
Šesto, imajući u vidu strukturu urbanih funkcija u neposrednom okruženju (objekti porodičnog stanovanja, Dom zdravlja, Osnovna škola „Marko Miljanov“, Spomenik rodoljubima strijeljanim na Vrelima ribničkim, ugostiteljski i poslovni objekti, trgovinske i zanatske radnje), inicijativa za izgradnju hrama na mjestu stare pijace, u programskom smislu djeluje sasvim opravdana. Njome se otvara prilika za uspostavljanje prepoznatljive fizionomije centra naselja, ne samo u sadržajnom - programskom, već i u arhitektonskom - oblikovnom smislu.
Glavni grad je u više navrata pokazao razumijevanje za očuvanje i njegovanje vjerskih i kulturnih potreba različitih konfesija i vjerskih grupa. U julu 2013. godine, uz saglasnost Vlade Crne Gore, takođe u zahvatu DUP-a „Konik – sanacioni plan“ (UP 172, Zona D), Mešihatu Islamske zajednice dodijeljeno je zemljište površine 3563 kvadrata za izgradnju džamije, bez naknade, sa uplaćenom naknadom za komunalno opremanje građevinskog zemljišta. Iste godine, takođe uz saglasnost Vlade i bez nadoknade, parcela je, dodijeljena i Jevrejskoj zajednici Crne Gore, koja je nedavno zatražila izdavanje urbanističko-tehničkih uslova za izgradnju sinagoge i kulturnog centra ispod brda Ljubović. Pored navedenih, parcele su povremeno darovane i drugim vjerskim zajednicama.
Ovakvi i slični primjeri sve su češći i u međunarodnoj praksi. Tako je 2004. godine u Havani, nedaleko od trga San Franciska, zaslugom Fidela Kastra i donacijom naroda Kube, obnovljena i dograđena grčka pravoslavna crkva posvećena Svetom Nikoli. U sjećanje na taj događaj, spoljni zid crkve ukrašen je mozaikom na kome je prikazan Kastro koji predaje ključeve hrama vaseljenskom patrijarhu Vartolomeju. Zanimljiv je i primjer grada Rijeke, u kome je 2013. godine, uz podršku lokalnih i državnih vlasti, završena izgradnja Islamskog centra sa jednom od najljepših savremenih džamija u Evropi, sagrađenoj po idejnom rješenju akademskog vajara Dušana Džamonje. Ovaj događaj, promovisao je grad Rijeku u mjesto multikuluralnog, multireligijskog i multinacionalnog sklada, prepoznatljivo u evropskim okvirima. U slučaju crkve na Koniku, urbanisti su svoj stav iskazali kroz detaljni plan. Građani su ga prihvatili i osnažili svojom masovnom inicijativom. Ako je suditi prema dosadašnjem iskustvu, treba očekivati da i Glavni grad nastavi sa dosadašnjom dobrom praksom. Sva je prilika da će na red brzo doći arhitekte, pred koje se postavlja veliki izazov. Suština ovog izazova nije samo u tome kako će izgledati hram i parohijski dom, već na koji će način ovi objekti doprinijeti regeneraciji centra jednog siromašnog radničkog predgrađa i da li će primijenjeni projektantski koncept imati dovoljno potencijala da generiše (sub-)urbanu transformaciju širih razmjera. Nezavisno od toga da li preferiraju portu sa vrtom ili trg, savremen ili tradicionalistički izraz, introspektivno-kritičku ili monumentalnu formu, arhitekte će, prije svega, morati da pronađu način kako da crkvu, parohijski dom i javni prostor oko njih interpoliraju u sadašnje haotično okruženje. Pitanje dakle nije samo – kako izgraditi hram, već kako stvoriti centralno mjesto istinskog zajedništva.
(Autor je arhitekta)