Akademik Milorad Ekmečić
Uz pomoć jednog od dvojice pretendenata na vladičanski tron, Šćepan Mali je izabrao novog vladiku, a poštovao je i odluku Zbora da se izabere i novi guvernadur. Kada je došao u Crnu Goru, on je stvorio jedan manji oružani odred. Bio je rječit, pobožan, nenametljiv. Dotada zavađena kao osinjak, Crna Gora je postala sređeno društvo u kome se znalo ko zapovijeda a ko sluša. Svi su svjedoci o njemu pisali kao obrazovanom čovjeku koji govori nekoliko jezika, a u srpskom izgovoru ostavlja utisak bosanskog uticaja i ruskog akcenta. Venecijanski savremenici su ga ocrnjivali i smatrali varalicom. Dubrovčani su ga podržavali, slali mu poklone, kiparsko vino, slatkiše. Na zahtjev da mu šalju i vojnu opremu, ostajali su formalno gluvi. Ostaje ipak zadatak budućih istraživanja da se još provjere svi izvori, zbog moguće sumnje da je iza Šćepana Malog stajala austrijska politika na Balkanu i njen zaštitnik Dubrovačka republika.
Neki rasplet u golemoj literaturi o Šćepanu Malom učinilo je otkriće ruskog istoričara J.V. Kostjašova da je Katarini II 1769. bilo preporučeno da za vođu srpske pobune odredi obrazovanog filozofa i ruskog oficira Jovana Stefanova Balevića. Tu je teoriju dokumentovao i razradio Rastislav V. Petrović 2001. knjigom „Šćepan Mali. Zagonetka je riješena”. Po rezultatima tih istraživanja, Šćepan Mali je bio rođen 1728. u plemenu Bratonožića, vjerovatno selu Pelevom Brijegu. U mladosti su ga Turci zarobili, pa ga je u Sarajevu na trgu robova otkupio sarajevski pravoslavni vladika. Zbog izuzetne obdarenosti, poslao ga je u Temišvar i Karlovce, da nastavi početo učenje. Tamošnje crkvene vlasti su mu omogućile da se upiše na luteranski univerzitet u Haleu, gdje je po jednom podatku ostao devet, a po drugom sedam godina. Doktorsku disertaciju „De propagatione religionis armata”, o oružanom propagiranju vjere, objavio je na latinskom 1752. Nakon povratka u Karlovce radio je u gradskoj upravi, pobjegao u Rusiju zbog izdavanja lažnih propusnica crnogorskim izbjeglicama u Rusiju, postao oficir u činu „sekund-majora”. Pojavio se na jadranskoj obali 1766, sa ruskom flotom.
Da je Balević zaista bio Šćepan Mali, upućuje činjenica da je poznavao nekoliko evropskih jezika, latinski, grčki i hebrejski, da je iz Rusije 1768. k njemu došao njegov prijatelj iz Karlovca pukovnik Jakov Jezdimirović. Izaslanik carice Katarine II knez J.V. Dolgoruki ga nije smijenio. Samo je izvijestio da su drugi o njemu širili legendu da je on bivši ruski car.
Nakon jednog boja sa Turcima u Ostroškom klancu Šćepan Mali se pokazao nedoraslim vojničkom zanatu. Neki to pripisuju namjernom zaustavljanju ruske pomoći. Bio je osumnjičen da je kukavički pobjegao. Od tada je upravu nad narodom ostavljao crnogorskom vladici, a sam se povukao u manastir. Prilikom gradnje puteva, bio je ranjen uz postavljanje barutne mine. Ubio ga je jedan Grk, koga je poslao skadarski paša i koji je uspio da mu postane sluga. Prepadnuti ruskog prodora kroz Bugarsku, Turci su pristali na mir 21. jula 1774. u Kučuk Kajnardžiju. Pregovori su trajali samo sedam časova. Iako u ugovoru nije bilo pomena o Srbima, od opštih koristi za hrišćansko stanovništvo, oni su tim mirom dobili prvi put jednu neformalnu garanciju. Bila je proglašena amnestija za sve koji su dizali ustanak protiv sultana, oslobođeni plaćanja poreza za dvije godine i svih neplaćenih nameta. Obnovljene su Moldavija i Vlaška, a njeni gospodari dobili su pravo da imaju svoje predstavnike pri sultanovom dvoru. Najznačajnija odredba je bila zaštita pravoslavnih hrišćana i pravo Rusije „de parler en leur faveur”. Drugim riječima, pravoslavni hrišćani su bili stavljeni pod rusku zaštitu. Da pokvari ruske račune, sultan je jednim ugovorom 1775. predao Austriji Bukovinu. Oni tako postaju zaštitnici unijata, a postepeno i svih kaktolika u carstvu.
Zbog ogromnih prednosti koje je u Istočnom pitanju ostvarila Rusija, Austrija je odmah poslije toga počela rad na stvaranju jednog saveza s njom. Najprije je izgledalo da je jedini cilj tih austrijskih napora bila želja da onemogući slobodne ruke Rusiji. U prethodnim pregovorima je Austrija prepuštala Rusiji da zauzme bogati i strateški najznačajniji Konstantinopolj sa moreuzima, a za sebe je tražila posjed Male Vlaške, Zapadne Bugarske, Srbije, Bosne, Albanije i Grčke. Ta diobna linija je išla od Nikopolja na Dunavu do Orfanskog zaliva, na ušću rijeke Strume u Egejsko more. Ta oblast zapadne Bugarske je približno tako ulazila u Pećku patrijaršiju, iako je bilo daleko od toga da je iko mario za neke etničke linije, jer dotle ljudska kultura još nije bila došla.
Posledice ovog rata su bile silno stradanje hrišćanskog naroda na području Grčke i Crne Gore, gdje je došlo do ustanka. Turci su u svijetu izazvali strah građenjem piramida i kula od posječenih ljudskih glava. Od tada će te „ćele-kule” biti miljokazi i srpske istorije. (…)
(NASTAVIĆE SE)