PIŠE:
DR NOVO VUJOŠEVIĆ
Gerhard Gezeman je rođen 1888. godine, a umro je 1948. godine. Germanističke studije je završio u Kiel-u i položio je doktorski ispit na temu „Čarolije u vezi sa kišom u Njemačkoj“. Gezeman je izabran za profesora slavistike na Njemačkom univerzitetu u Pragu 1922. u Beogradu osniva 1939. Njemački institut. Bio je naimenovan za njegovog upravnika. Institut je u svom sastavu imao jugoslovensko odjeljenje čije cilj bio proučavanje naše narodne poezije, prvenstveno epske pjesme.
Njegovo naučno djelo je enciklopedijskog obuhvata. Bavio se filozofijom, etnologijom, etnopsihologijom, književnošću, antropogeografijom, karakterologijom i susjednim naučnim disciplinama.
Najznačajnija njegova djela su: „Erlogenetski rukopis, najstariji zbornik narodnih pjesama“, „O jugoslovenskoj narodnoj muzici“, „Jugoslovenski muhamedanci“, „Jugoslavija, narod, priroda i kultura“, „Kultura Južnih Slovena”, zbirku prevoda crnogorskih narodnih priča „Junaci, pastiri i hajduci“, kao i „Čojstvom i junaštvo starih Crnogoraca“.
„Čojstovo i junaštvo starih Crnogoraca” je veoma značajno djelo prvenstveno karakterološkog i etno-psihološkog karaktera. Ovo djelo prestavlja svojevrsnu sintezu o junaštvu i čojstvu Crnogoraca u patrijarhalnom, odnosno tradicionalnom društvu. Riječ je, u stvari, o svojevrsnom karakterološkom leksikonu u kojemu se objašnjavaju pojmovno-teorijske i empirijske kategorije i pojmovi. Osim toga, ovdje se pojavljuju i neki manje poznati pojmovi, kao, na primjer, agon kao ključna kategorija u eksplikaciji heroizma, herojskog društva.
Da bi objasnio suštinu kategorija karaktera i morala, Gezeman u fokusu svoje analitičke pažnje stavlja pleme. On, naime, sasvim opravdano rezonuje da se tradicionalni moral Crnogoraca ne može objasniti bez plemena kao najbitnije društvene zajednice u tradicionalnom društvu Crne Gore. Može se reći da je pleme u najvećoj mogućoj mjeri uticalo na stvaranje morala.
Gezeman određuje pleme društvenu zajednicu, kao političku organizaciju i kao zajednicu krvnih srodnika. Međutim, treba istaći Gezemanovu opasku da svako pleme ne potiče od istog krvnog srodnika. Često se dešavalo da jedan od poznatih plemenika, plemenskih prvaka okuplja oko sebe i one koji ne potiču od zajedničkog pretka. No, vremenom se oni utapaju u određenu plemensku zajednicu stvarno misleći da potiču od tog zajedničkog pretka i da su krvni srodnici. O tome, između ostalog, Gezeman eksplicira: „Crnogorska plemena se dijele u dvije glavne grupe u plemena krševite odnosno, stare Crne Gore između Zete, Skadarskog jezera i Boke sa prirodnim središtem u Cetinjskom manastiru, zatim plemena visokih šumovitih predjela između Zete i Lima. Ova druga grupa razlikuje opet hercegovačka plemena i novocrnogorska plemena „sedmoro brda“. Svako pleme smatra sebe za prirodno, krvnim srodstvima nastalu zajednicu i ovo shvatanje dokazuje predanjem da svi njegovi članovi vode porijeklo od zajedničkog pretka, Vasojevići od Vasa, Piperi od Pipa, Bjelopavlići od bijelog Pavla itd. Mi znamo, međutim, da je ovo plemensko shvatanje djelimično samo fikcija. Ali to ne govori protiv njegove sociološke i moralne vrijednosti, svako pleme nosi u sebi, svakako krvnu jezgru od starih plemena, ali ako se grupišu i pridošlice različitog porijekla, koji pripadanje o porijeklu plemena prihvataju kao svoje i tako se duhovno uklapaju u odnosno pleme. Osim toga, svako pleme sadrži ostatke starih plemena, koji su u privrednoj i političkoj borbi izgubili svoje postojanje. U pitanju je, dakle, krvno srodstvo slivanjem a ne širenjem krvi. Kad je pleme već tako formirano, ono stvarno čini, usred svoga partikularizma i strepnje od svega stranoga čineći ubrzo stvarno krvnu zajednicu.
Važno je i ovo: djelovi ovih novoplemenika, i došljaci, ispunili su u Crnoj Gori novim životom stare plemenske ostatke, koji su posle sloma državnih vlasti bili još preostali u oslabljenom obliku. Ovi došljaci su bili najotporniji, najsamosvjesniji, sigurno i najimućnije porodice iz oblasti potlačenih od Turaka, koji su slobodan iako oskudan i opasan život u krševitim gudurama pretpostavili životu u plodnim ali potlačenim krajevima. (Čojstvo i junaštvo starih Crnogoraca, str.32-33)
Svoje konstatacije Gezeman potvrđuje Njegoševim stihovima iz Gorskog vijenca.
„Srpskoj kapi svud ime pogibe!/ Postadoše lasi ratarima/ Poturči se plahi i lakomi/ Mlijeko ih Srpsko razgubalo/ Što uteče ispod sablje Turske/ Što na pravu vjeru nepohuli/ Što se neće u lance vezati/ To se zbježe u ove planine/ Da ginemo i krv prolivamo/ Da junački amanet čuvamo/ Divno ime i svetu slobodu/ (isto, str 33).
U ovom kontekstu se postavlja ključno pitanje: Kakav se proces odvijao u nastavku novih plemenskih stvorevina. Uz izvjesnu pomoć Milana Suflaja, hrvatskog albanaloga i istoričara, da je čini se, prilično smisaon odgovor „stare ilirske plemenske tvorevine razorila je prvo rimska kultura, a novije je, najpre vizantijska, a kasnije kultura srpske državne misli.
Nastaviće se