Piše: Magda Peternek
Ne volim nikakvu vrstu kopije, pa čak ni onu što je nekada neizbježna i obavezna -u fotokopirnici. Original je uvijek, kakav god bio, bolji, vjerodostojniji i konkretniji. Svrha života je samorazvoj. Izraziti savršeno svoju posebnost trebalo bi da bude životni izazov i zadatak svakoga od nas. Trebalo bi, ali da li je tako? Ili još jasnije - da li je u današnjem vremenu to tako? Možda je za nekoga ovo diskutabilno pitanje, ali ja jednostavno nemam dilemu. I izričito kažem- nije.
Nije, jer nikada kao danas se ne teži ka individualnosti i originalnosti u raznim oblastima života, a nikada manje ona nije prisutna i zastupljena.
Biti originalan ne znači biti drugačiji zato što je to moderno, već biti originalan znači svoju jednostavnost usmjeriti ka kvalitetnoj suštini svog bića i upravo njenom prirodnom, misaonom snagom i energijom podstaći, oplemeniti i učiniti uspješnijim i bogatijim i sebe i druge. Upravo ta želja i htijenje za nečim drugačijim i raznovrsnijim suprotstavlja se plagiranju, kopiranju, oponašanju, bilo u svakodnevnom životu, bilo u umjetničkim, istorijskim, filozofskim ili u nekim drugim sferama društva. Biti originalan podrazumijeva još jedno veoma važno obilježje, a to je sposobnost stvaranja nečeg novog uopšte. Upravo u ovoj karakteristici vidim onaj jaz između originalnosti i mlitave i površne potrebe da joj se bude samo kopija.
Originalnost je, dakle, samosvjesna i samosvojna u svojoj dubokoj i kvalitetnoj jednostavnosti, dok je svako njeno komplikovanje zapravo samo odraz bezidejnosti i površnosti.
Današnja uniformisanost, i u duhovnom i u fizičkom smislu, ljuta je prepreka svemu onome čemu originalnost teži i čime se ponosi. Paradoks je, međutim, i ovdje prisutan, jer upravo oni koji su dio kloniranog društva, žive u ubjeđenju da su baš oni ti koji ga čine originalnijim i drugačijim. Prodrijeti u smisao i suštinu ne može se nikako ako se ne zagrebe ispod površine. Kolotečina je potpuno dijametralna putanja od raznovrsnih i zanimljivih staza ljudske svijesti.
Kao još jednog nedoraslog, ali vrlo prisutnog neprijatelja originalnom svijetu, vidim besomučno dosadno forsiranje originalnosti. Zapravo, smatram da je baš ta očajnička potreba da se bude ono što se nikad ne može biti, najveća boljka današnje neoriginalnosti.
Šta su razni ,,pjesnici'' neoriginalnosti htjeli reći, pitanje je koje se može svakodnevno postavljati.
Forsirati originalnost koje zapravo nema pumpajući je, a nemati ,,pumpu'' isto je kao staviti damski šešir na prljavu kosu.
Forsirati originalnost, skupljajući gomilu svačega i praviti od toga ,,nešto posebno'' istovremeno je i tužna i smiješna strana onih što im je neoriginalnost sve čime se mogu pohvaliti.
U moru primjera izdvojiću jedan. Naime, nedavno sam posjetila jednu izložbu, gdje su bili zastupljeni radovi dvadeset jednog umjetnika iz raznih sfera umjetnosti. Ovaj ,,moj slučaj'', nazvala bih ga još i izgubljenim, ne znam u koju umjetnost se svrstava, s obzirom na to da je na jednom malom postolju od stakla postavio parčence crvene vunice. Šta je ,,originalni pjesnik'' htio da ,,isplete'', nemam pojma, ali znam da bi mu onaj džemper iz Sirogojna i te kako zamjerio.
Zato, dragi moji, budite jednostavni u svojoj prirodnosti. Svaki čovjek je originalan ako živi u skladu sa sobom i svojim bogatim zakonima duše. Budite zadovoljni kada to prepoznate. I bez forsiranja, molim. Naravno, da neću ni ja. Ni ja, ni moj bič. Jer forsiranje originalnosti je kič.
(Autorka je pjesnikinja)
Forsirati originalnost koje zapravo nema pumpajući je, a nemati ,,pumpu’’ isto je kao staviti damski šešir na prljavu kosu
Svaki čovjek je originalan ako živi u skladu sa sobom i svojim bogatim zakonima duše