Piše: Vladimir Ostojić
Nijedno zlo u svijetu nije zastupljeno kao što je nepravda. Nepravda je sastavni dio života. Nije pojava koja postoji samo u nekim društvima. I u najuređenijim državama ona je prisutna, doduše, u mnogo manjoj mjeri nego kod nas. Čak i tako mala, jako je opasna za psihu i mentalitet naroda. Međutim, mnogo opasnije od nepravde jeste kada društvo ne pokušava da je suzbije ili još gore, kao što je slučaj u Crnoj Gori, da prećuti nepravdu. Nju nije moguće sasvim pobijediti i iskorijeniti. Kompletan poredak u svijetu u kome živimo je izgrađen na temeljima nepravde, ali se i te kako može kontrolisati i držati na nekom minimumu u kome neće moći da preuzme primat. Ukoliko se društvo ne buni protiv nepravde i prećutkuje je, onda nastane situacija kao što je u Crnoj Gori. Stvori se obična horda zombija bez intelektualne svijesti s osnovnim potrebama koje manje iziskuju čak i od mikroorganizama. Gomilanjem nepravde koja se samo guta, a ne suzbija, mentalitet društva trune. Kada to truljenje dođe do određene tačke, proces je teško vratiti i ozdraviti psihu naroda. Strah me je da je društvo u Crnoj Gori došli do te tačke i da nam nema povratka. Ako ćute oni kojima je sveta dužnost da dignu glas i da se pobune protiv nepravde i zla, onda smo zaista u velikoj opasnosti. A nije da nijesmo doživljavali nepravdu. Ako je ko iskusio zlo i nepravdu, iskusili smo ih mi u Crnoj Gori za vrijeme diktature duge dugih dvadeset i osam godina. Zlo u Crnoj Gori je uzavrelo naročito u poslednje vrijeme. A da li su crnogorski studenti digli glas?
Mladi intelektualci u Srbiji nijesu mnogo čekali da odgovore na nepravdu koja ih sve jače pritiska. Odmah po završetku predsjedničkih izbora, studenti su izašli na ulice i digli glas protiv jednoumlja i diktature. Očigledno je da njihov obrazovni sistem nije devastiran kao u Crnoj Gori, pa je zdrav razum i svoje JA opstalo kod studenata nesputano i željno za ispoljavanjem. Gledajući iz crnogorske perspektive, u kojoj diktatura traje već decenijama, ovaj potez mladosti Srbije je nešto najbolje što su mogli da urade. Priznajem, ljubomoran sam što i mi u Crnoj Gori nemamo taj sloj društva koji bi trebalo da bude prvi u dizanju glasa na sve nepravde koje se dešavaju u državi. Ali, s druge strane, srce mi je puno kad vidim da postoji pobuna, da postoji ,,NE’’ diktatorskim režimima, ma gdje se to događalo na zemljinoj kugli. Pobuna studenata u Srbiji mi je naročito draga, jer je to pobuna protiv diktature koja se pobratimila s diktaturom u Crnoj Gori. Ne bih da zvučim kao pesimista, ali ću kao realista reći da ne očekujem da će pobuna u Srbiji skorijih dana pobijediti diktatora u usponu i izmijeniti kompletan sistem. Iako, priznajem, svim srcem to priželjkujem, svjestan sam fizičke sile koju je diktator oformio u poslednjih pet godina koliko je na vlasti. Svjestan sam da se neće dvoumiti da je upotrijebi ukoliko proradi zdrav razum i ostalog dijela naroda pa uzdrma njegovu imperiju moći. Ali je jako bitno to da postoji zdravo tkivo u društvu, koje je mlado i čiji je imunitet u usponu. Tkivo koje će tek da se razvija, koje će svojom svježinom i snagom da pobijedi ono trulo i da ga kad -tad izoluje i odbaci kao kontaminirano. Ta snaga leži u njihovom najmoćnijem oružju, a to je njihov um. Um koji nije podlegao prijetnjama i ucjenama režima, već um koji poštuje zakone prirode i buni se protiv nepravde. A ne postoji veća sila od one koju ima priroda, pa čak ni ona oklopna, batinaška koju imaju naši diktatori.
Ko zna, možda se i studenti u Crnoj Gori nekad sjete svoje dužnosti, pa i oni progovore o mukama koje doživljavamo kao društvo. Uglavnom su dosad postojali da bi punili budžete univerziteta i izglasavali studentski parlament koji obično nije na korist studentima, već dekanima fakulteta i ostalim univerzitetskim profiterima. Možda se sjete, poučeni iskustvom kolega koje su završile fakultete prije njih, da u ovakvom društvu diplome koje će steći, a koje se popularno zovu „hartije bez vrijednosti“, neće ni njima biti od neke pomoći pri zapošljavanju. Ne sumnjam da i crnogorski studenti osjećaju da ne mogu očekivati svijetlu budućnost po završetku studija. Osjećaju da će im Zavod za (ne)zapošljavanje biti najveći domet koji će da dosegnu sa svojim diplomama. Da će u toj najmnogoljudnijoj firmi u Crnoj Gori, koja broji preko pedeset hiljada članova, na čelu sa nedodirljivom dinastijom Jelić, provesti najbolje godine života. Nije valjda da su naši studenti toliki mazohisti pa da se školuju kako bi po svršetku studija povećavali broj članova ove zloglasne ustanove?! Sigurno da nijesu, kao i što je sigurno to da ih je strah nadvladao i svezao im pamet. Možda konačno savladaju strah u kostima, pa dignu glas protiv sistema koji im je ukrotio um i uništio osnovne uslove potrebne za egzistenciju. Možda konačno priroda progovori iz njih, pa otvore usta i dignu glas protiv nepravde koja im je ukrala mladost, a ne garantuje budućnost i starost. Do tada nam ostaje da se radujemo slikama koje gledamo po Srbiji i da vjerujemo da će glas razuma preovladati i kod naših studenata. Jedno je sigurno, studenti Srbije su položili najvažniji ispit u životu.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.