- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Austrija je najprije pokušavala da podržava Tursku. Odbila je da potpiše vojni savez 1771. Turskoj je data pomoć od 11 250 000 florina, a prva dva miliona u Zemunu bila su i isplaćena. U naknadu je od Turske zahtijevano da joj se vrati Mala Vlaška, koju su Turci pored Beograda dobili 1739, pozicije u Transilvaniji i teritoriju u Srbiji. Pruska je predlagala savez tri sjeverna dvora oko diobe Poljske 1772, ali je usput kao nagradu Austriji tražila da joj se dadu Beograd i dio Bosne. Na moru je ruska flota izazvala sjajnu pobjedu kod Česme, a kopnene trupe su prvi put u istoriji prešle Dunav i u Bugarskoj, na Šumli, učinili znatan prodor za dalje napredovanje.
Za istoriju Srba je taj ruski pohod bio samo spoljni okvir unutrašnje drame vezane za izbijanje pobune Crnogoraca. Planirajući intervenciju svoje flote na Mediteranu, Rusi su u isto vrijeme predviđali i veliki ustanak hrišćanskog naroda na osmanlijskom području. Glavno središte pobune je bilo na Peloponezu, pod vođstvom vještog starješine Papasoglua, sa nadimkom Makedonac; tim imenom su nazivani visoki i stasiti ljudi, a ne pripadnici etničke grupe. Stvoren je plan o podizanju sto hiljada vojnika, a prevođena su i pravila ruske armije kako bi se po njima stvorila jedna sposobnija vojska. U području peloponeskih Maina diglo se 15.000 ljudi. Došlo je do ustanka i u drugim djelovima Grčke. Turci su odgovorili masakriranjem hrišćanskog stanovništva; pogubili su mitropolita Lakedemona i zbacili vaseljenskog patrijarha.
U Crnoj Gori se narod odazvao na poziv carice Katarine II na pobunu. Istoričar M.A.Rambo ističe da je bio odbačen turski predlog da sultan Crnoj Gori garantuje autonomiju, uz plaćanje malog tributa. Stanovništvo i plemena su doživjeli neracionalne unutrašnje podjele. Vladičanski presto se uskoro ispraznio, a i za njega su postojala dva kandidata. U takvim okolnostima se javlja jedna ličnost – Šćepan Mali, koji će za sedam godina postati neprikosnoveni gospodar Crne Gore. Najprije je došao u Crnu Goru kao travar i sakupljao trave 1766. To je vrijeme kad je Pravoslavna crkva u Crnoj Gori dobila izuzetan značaj, nakon što je sultanovim beratom od 11. septembra 1766. ukinuta Pećka patrijaršija. To je zahtijevao vaseljenski patrijarh i još pet grčkih episkopa. U približno vrijeme je ukinuta i Ohridska arhiepiskopija, pa je vladika u Crnoj Gori ostao jedini srpski poglavar jedne mitropolije u Turskom carstvu kojoj vaseljenski patrijarh nije nametnuo grčkog kandidata za vladičanski tron.
Pojava Šćepana Malog je došla u vrijeme širokog vjerovanja da ubijeni ruski car Petar III nije mrtav. U Rusiji se vođa seljačkog ustanka Pugačov smatrao kao preživjeli ruski car. Sa ruskom ratnom flotom u Mediteranu došlo je do afere oko kneginje Tarakanov, koja se proglasila kćerkom bivše carice Jelisavete. Teodor Orlov, jedan od zapovjednika ruske flote, i sam je bio sumnjičen da ima ambicija za ruski presto, ali je uspio da ugrabi kneginju i pošalje je u zatočeništvo u Rusiju. Šćepan Mali je bio takođe jedan od kandidata. Iako mi se moglo sumnjati da je sam stvorio legendu da je on preživjeli ruski car, on to odmah nije ni poricao. Pred svojom kućom u Mainama je isturio rusku carsku zastavu i znamenja. Dvojica istaknutih Crnogoraca, Teodosije Mrkojević i Marko Tanović, pred kapijom Budve 25. septembra 1767. pročitali su proglas Šćepana Malog i sami se kleli da je on ruski car Petar.
Nije se znalo porijeklo ovog samozvanca, a naučna literatura je do 2001. muku mučila da pronađe neki trag koji bi otkrio ko je on bio. Smatralo se da je bio Srbin iz Like ili Bosne. U Crnu Goru je došao tek krajem aprila 1768, gdje je na Cetinju održao zbor glavara. Prije toga je slao poslanice. Predstavljao se kao božiji čovjek: „Čujte, Crnogorci, glas ‘Gospoda Boga’ i slavu svetoga Jerusalima, ja nijesam ovdje došao, no sam poslat od Boga, čiji glas čuh, ustani, pođi, trudi se i ja ću ti pomoći.” Zavađena plemena su ovu poruku ozbiljno primila, a vjerovatno su turske prijetnje i anarhija u zemlji bile tiha ali moćnija opomena za jedinstvo. Posljednji pećki patrijarh Vasilije Jovanović Brkić se i sam od turskog bijesa sklonio u Crnu Goru, ali samo kao poštovana ličnost, a ne i starješina. Dao je podršku Šćepanu Malom. Jedan je svjedok ostavio trag opšteg raspoloženja naroda prema njemu: „Najzad, Bog nam je dao Najmanjeg Stefana, koga Bog pomaže i koji je umirio zemlju od Trebinja do Bara bez užadi, bez galija, bez sjekira i bez zatvora.” Njegova pojava je izazvala odjek u cijelom civilizovanom svijetu, pa su se pojavljivali napisi i knjige o Stefaino Piccolo.
Šćepan Mali je legitimno prihvaćen za gospodara Crne Gore, najprije na jednoj skupštini glavara u Ćeklićima, a zatim je Opšti crnogorski zbor 17. oktobra 1767, u prisustvu navodno četiri hiljade ljudi, prihvatio odluku o njegovoj vlasti.
(NASTAVIĆE SE)