PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Iako su francuski savjetnici turskog sultana pokazali neuspjeh u svemu što se ticalo reforme zastarjelog sistema vojske, oni su uspjeli u nečemu u čemu su najmanje bili pozvani. De Boneval je uspio sa dozivanjem duha islamskog Svetog rada. U bitkama do osvajanja Beograda 1717. princ Eugen Savojski se čudio kako su Turci potpuno gluvi za promjene svog vojnog reda i slijepo se drže tradicije, iako se ona pokazuje toliko pogubna da je on bio u stanju da pod Petrovaradinom 1716, sa najmanje tri puta brojčano slabijom vojskom u najkraćem vremenu smrvi turski otpor. Možda je ta bitka bila najkrvaviji poraz jedne turske armije.
Vjerski fanatizovana sultanova vojska je iskoristila oklijevanja austrougarskih snaga da iz Niša zgrabi utvrđenje Vidina, prelazi u ofanzivu i izbacije Austriju iz Niša, koga je ona prije toga bila na kratko osvojila. Poslije povrtaka Niša, Turci otimaju i Oršavu na Dunavu, prelaze Drinu prema Šapcu i u dva smjera otvaraju pravce prema Beogradu. Tu, na ušću Save u Dunav, postojalo je utvrđenje dograđivano i pregrađivano od antičkog vremena starog Rima. Zadržavajući tu utvrdu u središtu, austrijska je vojska nakon 1718. izgradila i spoljni zid. Smatralo se da je to najbolje vojno utvrđenje u cijeloj Evropi.
Postojao je strah da će Turci, ako zauzmu tako moćan mostobran, odatle biti u stanju da ponovo preduzmu pohode na Srednju Evropu, kao što su to radili u dva protekla vijeka. Kao što je bila posrednik u izbijanju rata, Francuska je počela da igra istu ulogu u njegovom završetku. Austrijanci su pristajali da Turcima predaju Beograd, uz prethodno rušenje svih novih utvrda. Veliki vezir je pod svojim šatorom zadržao austrijskog pregovarača, generala De Najpera i nije ga puštao dok ne pristane da im se sve nove utvrde predaju. „Ja želim grad Beograd”, veli veliki vezir „i želim ga onakvog kakav je. Neću se zadovoljiti nikakvim pregovorima prije nego mi se predaju ključevi”.
U ovom posredovanju oko mira, Francuska se drži filozofije da Osmanlije u Evropi vrše jednu konstruktivnu funkciju u održavanju ravnoteže između hrišćanskih velikih sila. Za posredovanje oko mira poslat je u Srbiju jedan od najsposobnijih francuskih diplomata, De Vilenov. Pred pregovoračke šatore je stigao sa svitom od 110 ljudi, dovoljno da se Austrijanaci preplaše da francuski kralj šalje sultanu oružanu pomoć. Linija razgraničenja na velikim rijekama Dunav, Sava, Una ostaće za cijelu budućnost granica Srednje Evrope prema jugoistoku. Francuska se držala načela da rijeke, kao prirodne prepreke, budu granica. Samo u novom ratu 1791. napravljeno je jedno malo pomjeranje na bosanskoj granici. Pored pobjedničke Turske, najviše koristi u tom ratu je imala Francuska. Odmah nakon okončanja rata (u maju 1740), obnovila je sa sultanom ranije trgovačke ugovore („Capitulations”). Umjesto robu za robu, Turci još mijenjaju zlato za robu.
Za sve ovo vrijeme ratova velikih sila i sklapanja mira u Beogradu 1739. srpsko nacionalno pitanje se nigdje ne pominje, jer u političkom pogledu zaista nije ni postojalo. Ipak je ono, na posredan način, kao nevidljivi duh, bilo u podlozi i ratovanja i sklapanja mira nakon toga. (...)
Neuspjeh u ratu sa Turskom i potpisivanje Beogradskog mira 1739. otvorilo je jedan period izgubljenih nada za srpsko oslobođenje. Odmah poslije toga uslijedili su sukobi sa Venecijom na granici Crne Gore. Sve više je izrastala nada da umjesto venecijanske, austrijska podrška može dovesti do nekog boljeg početka. Pred potpisivanje Beogradskog mira 1739, to je izgledalo realno. U jesen 1737, dvojica srpskih emisara iz Hercegovine, Bogić Vučković (zvani i Bogić Petrović) i Aleksa Milićević su, preko Karlovca, došli u Beč. Najprije su podnijeli predlog da će kao pomoć Austriji organizovati vojsku od trideset hiljada vojnika iz cijele Hercegovine sa Nikšićem i Pljevljima na istoku i Ljubiškim na zapadu. Pisali su u korist pravoslavnog i katoličkog stanovništva. Godinu dana potom (30. maja 1738) podnijeli su svoje „Punkten” od 11 tačaka (koje je objavio J. Langer 1880), u kojima su zahtijevali da se cijela Hercegovina priključi habzburškoj državi kao njena autonomna oblast. Na čelu je bio postavljen jedan guverner, a težina zahtjeva je izražena u obavezi posebne zaštite pravoslavne vjere i crkve. Projekat je bio ozbiljno primljen na habzburškom dvoru i izgledao ostvarljiv sve dok je austrijska armija pokazivala u tom ratu neke ofanzivne namjere. Poraz i mir 1739. su odložili te nade za nešto manje od tri decenije.
Crna Gora je ostala jedan uznemiren osinjak, kao što je za duže vrijeme i ranije bila. Vladika Vasilije je 1752. putovao u Rusiju, gdje je dvije godine potom štampao i jednu „Istoriju o Černoj Gori”, prvo takvo djelo u modernoj istoriji. Obećavao je da može podići četrdeset hiljada vojnika protiv Turaka, iako mu se jedan protivnik kod kuće rugao da toliko nema ni stanovnika.
(NASTAVIĆE SE)