-Piše: Tomica A. Milović
Nedođija u svojim njedrima odgaja špijune, krupnije i sitnije žbirove. I pomoću njihovih potkazivačkih sposobnosti osmišljava progon ,,državnih neprijatelja”
Nije ovo Crna Gora! Nije ovo otadžbina, ni moja, ni mojih predaka! Ovo je zemlja Nedođija! Zemlja koju je trodecenijski DPS režim, namjerno ili iz krajnje nepažnje, uveo u vrtlog agonije. U razoreni društveni organizam, potonuo u bezdno. Kud god se osvrneš, vidiš grdno sudilište. Ličnu i kolektivnu dramu. Vidiš mračnu arenu. Vidiš bijedu i očaj, u sferi duhovnog (što je i najfatalnije), naročito. Opšte beznađe, podjele u narodu, melanholično stanje duha, nerazum i svakakav razvrat, gorki su plodovi današnje Crne Gore. Zemlje Nedođije.
Ovdje svako svakoga neprirodno gleda. Podmuklo, ispod oka. I najbliži srodnici ,,popili” bi se uzajamno, bez kapi vode. Svako svakoga prati, prisluškuje i osluškuje. Izmišlja i podmeće, lijepi etikete. Ovdje u Nedođiji, zahvaljujući vladi nedođijskoj, pod jednom liticom su svili gnijezdo takozvane patriote (građanisti), pod drugom izdajnici (nacionalisti, prosrpski i proruski). Jedni gledaju u pravcu ,,civilizovanog Zapada- NATO-a”, drugi ka ,,retrogradnom Istoku” (ka bratskim slovenskim narodima, Srbima i Rusima). Po mišljenju Vlade zemlje Nedođije, ovi prvi su na pravom putu. Ljudi s vizijom. Ovi drugi su izdajnici i strani plaćenici, koji tumaraju u mraku i protive se ,,svijetloj majskoj zori nedođijskoj”.
Nedođija u svojim njedrima odgaja špijune, krupnije i sitnije žbirove. I pomoću njihovih potkazivačkih sposobnosti osmišljava progon ,,državnih neprijatelja”. U Nedođiji vaskrsava duh staljinističkih i titoističkih gulaga. Duh 1948. godine sve agresivnije cirkuliše društvenim organizmom nedođijskim. Niko od onih što ne misle glavom aktuelne vlasti u Nedođiji ne može biti siguran da u bilo koje doba dana ili noći, “čuvari časti i poštenja” Nedođije, neće zakucati i na njihova vrata. I strpati ih u vaspitnu betonjerku. Da se otrijezne od žudnje za slobodom.
Vlasti u Nedođiji nemaju razumijevanja za istinoljublje i čovjekoljublje. Ukoliko ne podržavate nelegitimnu vladajuću elitu, ,,obrali ste bostan”, skroz naskroz. Znanje, ljudsko i intelektualno poštenje, samo su vam otežavajuća okolnost u pokušaju da izbjegnete nedođijski linč. Možete na glavi dubiti, moliti i preklinjati da vam ne zagorčavaju život na pravdi Boga. Uzalud vam sve. Još se vlast trudi da vas što hitnije dokrajči, da vas se liši na što okrutniji način. Pa makar i ,,posijali mramorje” po pločnicima (ne)narodnih institucija zemlje Nedođije. Jer, nedođijska despotija i tiranija nikome ne prašta izlete izvan zvaničnog kodeksa ponašanja. Izvan “Milovog očenaša”. Izvan DPS propisanih programskih načela (marifetluka), poduprtim snagom njegovih “prirodnih partnera” (Bošnjaka, Hrvata i Albanaca).
Pjesnik i akademik Rajko Petrov Nogo iskovao je jednu naizgled paradoksalnu i apsurdnu optimističku krilaticu:” Nije sve propalo kad propalo sve je”. I zaista, uvjerio sam se, svjedočeći sopstvenim očima, da se tradicionalna istorijska Crna Gora neće dati da je progutaju aveti Nedođije. Te da nije sve propalo. Nipošto!
Crnogorska žena, majka, proteklih godina je stala na biljeg bezdušnim silama nedođijskim. Boreći se ,,protiv puštene paščadi svezanim kamenjem” (Sveti Sava), gladna, žedna i bez sna, ponižena i uvrijeđena do iznad granica sramotnog, majka Crnogorka branila je istoriju, sadašnjost i budućnost svoje otadžbine, Crne Gore. Majka Crnogorka, blagosiljana od Bogomajke, donkihotovski se uhvatila u koštac sa silom i nepravdom. Sa lažima i prevarama. Sa siledžijskom, sebičnom, pohlepnom, potpuno odnarođenom vlašću zemlje Nedođije. S kriminalnom vlašću, bez premca, ne samo u Evropi.
Gledajući kako majke Crnogorke zamrču i osviću na ledenom pločniku ispred Skupštine zemlje Nedođije, sletješe mi u sjećenje majke(sestre) iz epske narodne poezije. Majke s najljepših stranica literature i umjetnosti, iz narodnih predanja. (Majka Jugovića, Kosovka djevojka, sestra Batrićeva, majka vladike Rada, majka ruskog pjesničkog slavuja Sergeja Jesenjina, itd.). Hrabre majke, brižne, ali ponosne. Majke nepokolobljive, bez ostatka spremne na ovakvu vrstu žrtvovanja. Spremne da majčinskim mlijekom pričeste svoju djecu. A za njih same- ako šta preostane.
Tako se kao majke Crnogorke, po Božjoj blagodati ponašaju, i gotovo identično samožrtvuju sve majke na planeti zemlji. To ne vide, ne shvataju, ili baš ih briga, njihovi odrođeni sinovi i kćeri. Zato iznova i za ovu priliku, ,,potežem”, koga drugog nego Njegoša: “Budale su s očima slijepe/koje vide, a zaludu vide/ trebaju im za proste potrebe/ ka ostaloj isto životinji”.
Nedođija se, očekivano, i Njegoša odrekla. No, vratiće se vladika. Kad ovo zlo mine. I Crna Gora vaskrsne. Ne može genije crnogorski bez slobode i Lovćena. Nikako.